Paklenica ponovo

Možda je ovaj dio priče koji pričam o penjanju mnogima  nepoznat. I sasvim nezanimljiv svakome tko se nije nijednom pokušao uzverat  uz neko kamenje kraj kojeg bi ga put nanino. Ili samo pomislio,kako bi to bilo dobro. Jer kao djeci prirodno nam je bilo popeti se na sve što se moglo ,a možda i nije smjelo. Tek strah koji nam usade kasnije nas u tom da se penjemo omete. Možde ste pogledavajući na nekom izletu vidjeli u pola litice spodobu i pomislili,onako malo sa divljenjem i skepsom"koja bena". I sam sam prvi put došavši u Paklenicu pomislio slično. kad sam vidio da čovjek kao točka stoji u pola Anića kuka. Na mjestu gdje niti divokoze ne dosežu. Ni vidio ga nisam, nego su prstom upirali negdje u brdo i kad se  kaciga odsjala naranđasto na suncu ,tada sam ga spazio. I sada kad je prošlo jedva deset mjeseci, a i ja sam povezan na  stijenama istog klanca u čvrstoj vezi sa stijenama,  užetima spravama i drugovima. Ovaj je odlazak postao neki novi poticaj. Da se čovjek može svojim htjenjem izdići iznad onoga što misli da može. Jer kad iz vas stoje ljudi koji imaju više vjere od vas samih, granice dohvatljivog se pomiču, za onoliko koliko vi njima vjerujete. I htjenje samo nije dovoljno. Potrebna je  oprema  i vježba. Kao i u svakom poslu kojieg se dohvatite morate naučiti. Kako se to i s čime radi. I vježbati. Nemogu ja vatrogasac, koji šumske požare iz zraka gasi, samo tako postati. Za to treba avion i pilot biti,i to naučiti. Ako neću vježbati mogu samo granom po rubu vatre udarati i da se ne proširi joj nedati. Ali vatru ugasiti to se mora znati. Tako je i penjanje postalo nešto što se vježba i uči. Jer hoće mi se. Upoznao sam nove ljude. Da su sasvim čisti nebi se time ni bavili,kao ni ja što sam malo zamaknut, pa za njima svoje godine, kile i mane vučem. Ali ne samo to. duh je taj kojim se veže neko uz nekoga ili nešto. A moja je želja popeti se gore . Visoko ,gdje ih je puno bilo ali su oni tek rijetki koji  se se to usudili i htjeli tamo doći. Gorski su vrhovi ono što me mami pa je i ovaj vikend proveden u našem kamenom raju tek jedna od vježbi za doći gdje se hoće.

 Ispod slika je i opis puta a ovo bi  bilo tek promišljanje jednog početnika.

 A sad opisni putopisni dio gdje smo bili, šta smo radili i kako se provodili,u toj Paklenici. Paklenica,ime što je vjerovatno dobila po tutnjavi paklenoj, koju voda pravi preko slapova dok nosi moru snijeg s Velebita. Ili po jari koju stjene isijavaju ugrijane jasnim suncem Jadrana. Ili po životu koji je u njenim njedrima pakleno težak bio. Sto mi se misli vrzma po glavi zašto je ime dobila Paklenica,a ja nemam odgovora . Tek nagađanja. Za mene i moje drugove ,ona je  nešto više. Produženi nas je vikend doveo osmero iz Karlovca  pred njene stjene. Četvero ih je već u petak zauzelo položaje u apartmanu Nina i za nas rezervacije napravilo. Al nije sve kako smo htjeli prošlo . Ostali su Sale i Sandrica , On je radio a ona se predomislila . A Marta je u Bugarsku sa špiljarima otišla. Ljubica naša mala, sto smo je se puta sjetili. Polazak ne prerano . Danijela ,Jadranko i Rajko. Ja vozim, starom cestom jer šparamo lovu. I kad smo stigli ,ništa raspremanje . Odmah penjanje. Jadranko je već prošao neke smjerove i najbolje penje od nas troje.  Ubiće me učiteljica (Danijela) kad ovo pročita, al tako sam si ja sklopio u glavi. I kako sam od jutra odjeven za penjanje i na majci imam nosoroga nije ni teško pogoditi koja nam je destinacija. Sjetila se Danijela. Uglavnom na parkingu odmah dogovor penjemo u troje . Ja u sredini Jadranko vodi, a Danči kupi sve što ostane. Malo je gužva u smjeru . Zapeljao neki penjač novake na dva užeta, pa malo sporo idu . Al nema veze imamo vremena ,dan je više od pola pred nama. Uglavnom prve moje penjačice juče kupljene a sinoć razgažene ispit su položile. Bez njih Nosoroga popeti sa mojim atributima ,bila bi nemoguća misija. U pola smjera iz kanjona poznata ekipa. Siniša Dinko Zlonoga I Dinka  Pa vika odozdo i odozgo.  Drago im da smo došli, a nama drago što je njima drago.  Apsail s Nosoroga ,neću ni pričat uživancija. I vele da imam sponzorsku majcu odozgo s vrha.A onda noć u sobi. Meni odmor a mojim cimerima  pomor. Nisu spavali jer je premoreni Rajko imao radove na obnovi i unutarnjem uređenju samoga sebe. Pa su radili teški strojevi i susjedi nisu spavali. Hrkao sam ,vele,za popizditi. Drugo jutro je odmah bio razmještaj. Daniela k Dinki A Jac na pomoćni krevet,pa na balkon. Ustajanje, ritual kave kod Dinka ,i gas u brda. Novi raspored. Ja penjem s  Jadrankom Daniela ima Sinišu a penjemo Ća je od draga je od draga. Dinko je sa Dinkom otišao izoperirati Frankenseina. Kod nas,ja gledam pločicu ocjene smjera i velim im da nisu normalni, kud su me zapeljali a oni se samo smiju. I odoše ovo dvoje gore,njima je to lako, a ja za Jadrankom. Ne polako jer nemogu ja tako.  Na drugom je štandu problem. Gledao sam kud je otišla Daniela,a ovaj moj magarac nije tuda htio ,lijevo, nego je pravo gore zapizdio. I ja moram za njim.  Probao sam dva puta i na kraju, kad sam sjeo, na početni me položaj uže vratilo. Nema veze što Jadranko zateže,kad se špaga pod menom jako rasteže.. Nema druge nego kud je ona koza otišla. E tud sam mogao i ja. I nisam se natezao niti za gurtne vukao. Jebote pa 5b sam sam popeo. Za moje karakteristike sam više nego zadovoljan. Pače ponosan. Gore su mi svi čestitali. Pa dole ,aj nije neki je..ni sipar pa se može. A skoro nam se tu slomila Daniela. Dva metra prije silaska na cestu se samo dolje otkotrljala kad je noga ispod nje odletila. Srećom samo se malo na ruku nabila ,al nije ništa smandrljala.. I nema doma .  Na kupanje nemožemo jer je neko mutno vrijeme,pa su se išle trenirati tehnike,dolje na sportsko penjalište. Jadranko napeo da penje Čuja ti si bog,čak i šalabahter u glaviima kako mu je pokazao Marko. A Siniša je gore uže na susjednom smjeru postavio. Tamo sam se i ja izverao. Vele Čuja ti si bog i batina. Ili obratno. Meni to nije prevažno što se kako zove samo znam da teško je.  I popeli su to teško svo ovo troje. Ja ne.Ni probat nisam htio. 5C. Pa nisam lud.Potrgao bih si ruke kad bi se imalo za šta uhvatit.A nema, nego samo nešto upri nogama a visi na prstiće. Jebote pa ko to može?. Dobro znam,znam,al ja ne. I aj fala bogu pa me više ne tjeraju da se penjem, jer sad kad su vidjeli da mogu više, sad bi me poderali. Posebno Daniela. A i drugima je drago kad se hoće pa  onda nije problem dati više od sebe. Tako i Siniša ode pa postavi štrik i voli da se pokuša barem popeti,to što nam posluži. I ja bih magarac bio, kad se nebih potrudio.  Popodne je zamaklo,spust u pansion,neznam šta smo jeli,nešto od suvalja što smo donjeli i kao ajmo malo van. Al raspala se ekipa.. Neki su stari drugovi i neke prošle ljubavi raspršili jato pa za večernji spojak vrijeme nije bilo dato. Samo smo do mora odšetali ,zvjezdano noćno nebo pogledali. Kad smo došli  natrag po pivo smo popili i spavat otišli.  Ujutro ponovo do kanjona ,isti su parovi izvučeni, s tim da se Dinku niti Dinki nije išlo na  penje nego su s biciklima otišli na vozanje. Mi u kanjon .Siniša vodi Danijelu onog ružnog Frenkija da vidi a ja se bunim jer znam da je teško pa mi popuste i Jac me u Flex i drex odvede. Koda je to lako. E tu sam malo fušo i Jaca sam zavuko da ne ode kud treba, nego okolo. A on je bio u pravu kad smo gledali kuda smjer ide, a meni se preteško činili. Nema veze, popravićemo. Drugi put. I tu smo se nakon ispenjanog na sladoled spustili pa opet sportivu malo ganjali. Opet je Siniša neki Keks od putra i na  Banana split  štrik objesio. Pa sad aj penji. I jesam i ja. Do pola. Al dalje nije se moglo. I s tim sam zadovoljan A ovi moji sve mogu. A najupečatljivije mi je bilo u povratku. Sa smjera ocjene 7  visi uže, a na ceradi pod njim striček blizu šest banki jedej sendvič. Fascinantno ga je onako sitnog i u godinama ispod te stjene , na koju je uže gore odnio, bilo vidjeti. Dakle....može se.  Al onda mi da neku deku ne izgubimo kod Dinka skuše smažemo.Pivo popijemo. Pa na more se spustimo. Ko u narodnoj" sve ptičice iz gore spustile se na more" Bura je noću zamješala more i nije lako ući, ali Jadranko je odmah otplivao na pučinu, a ja sam iz plićine pričao sa Danijelom i Sinišom I bila je  tu i jedna lepa teta ,Jasna al ona samo planinari ,penjat joj se neda, mada i to zna.  Samo se okupat došla. I ona je naša iz društva .ElemI tako dok sam se zadnjeg mora ove godine naužio ,u sobu  smo se se po stvari vratili, u kedija potrpali i doma autoputem dopeljali.
 I ćića Mića gotova je i ova priča.