Uvijek se iznenadim kako sam sebe prevarim. Kad mislim da ne može biti teže, dadem da me zavedu i ponovo se otputim do samog ruba vlastitih mogućnosti. Ima ispred ovog posta kako smo išli na Zavižan. al dobro, znalo se da je snježina ,da je taško i da je to za napete. I preživio sam. A sad je proljeće. Uskršnje su pisanice već zaboravljene .Pjev ptica i trava zelena, već u parkovima jednom pokošena. Pa što nebi opet skočili do Velebita. Sjeverni smo burom omeli, a sad južni suncem sapeli.Silni dogovori,pregled prognoze promišljanja odustajanja i onda ipak odluka . idemo. Poziv na druženje se Ličanima nemože odbiti. Četrdeset godina postojanja Gospičkog planinarenja. A znali smo da će vrijeme biti onako. Za planine nikakvo. Ranko Baždar,kome se Biba zadnji tren odmakla i ostavila ga sama sa nama, Ogi i ja. Klasika ,kupovina i priprema ,sendviči sok i voda i svejedno lagana roba. Svi bez gamaša ,a Ogi i bez jakne. U pola pet pokret. Frajeri, koda nikad nismo bili. Autoput i kava kod Macole. Bi, da to nije poslje Gospićkog izlaza. Ipak ima birc u centru, do šumarije,koji i tad otvara. A Ranko ima oko da ih ugleda .Jer kako smo krenuli debelo bi prerano došli. Kava ,pa druga, u Gospiću,pa u pekaru po peciva . I pokret,preko Velebita ,Baške Oštarije i Prpa. Put ide u Oštarijama pored planinarskog doma ,gdje je zakazana družba,al tamo još nigdje nikoga . Samo jedan planinar, odonuda, koji kaže da rano je. Onda smo prvo produžili do Kubusa, da ukrademo i u glavi spremimo sliku Mora.Pa ostavit stvari, tu di je poskok doma. P.D.Prpa. Naravno da je naš vodič ovdje već domaća biljka.Tu on i Biba klate godinama.E sad ti ide kava, rakija,ključ od bungalova ,i kupnja najnovijih knjiga.Ogi odmah kupi tri, da ne moramo mi.I ajde van vidijet ,veliku u terariju ženku poskoka. Netom ulovljena. Samo nas iznutra kibicira.Malo smo posjedili ,pa hajmo dolje ,natrag do doma,kraj Velebnoga.E druga priča.Autobus Varaždinaca. Pa tu već ima i uštipaka,koje uzmemo, jer rakiju koju nude nećemo,natočio me gore Prpa. Mada ova moja dva druga ni ne piju,ja ne vozim i mogu. A i u brdo idemo,brzo će nestati to.Pokret kuda će tko. Mi ćemo naravno najtežu. Na Sadikovac, pa sa njega na Konjevaču. More, velim a pojma nemam di je to. Ma nema problema ,kaže neki raščupani,tu je to,brzo se to. A uz njega odmah graja. Miki ,to je tebi tako,ali ne za obične ljude. Skauti su to i njih jedanaest će istu rutu ko mi. Vođa im je poznati Miki. Vele da je on ko naš Dino ,Velebit uzduž i poprijeko prokrstario. A što ima ljutiku rakiju,odmah sažiže grlo, a ni takla ga još nije.Pošteno me upozorio. Mažu grdo. Nema stajanja ,i gledanja ,a Ogi cvjeta . E to je to,tako on voli. Uz put naiđu djed likota i unuk Andrija. Djet naprtnjaču, a malac dobru volju. Eto tako se uči kako se voli domaja.To mi je ostalo od tog susreta . Sat i po do Sadikovca,pogled na otoke i more pod nama ,pa odma dalje. nema tu puno stajanja. Skauti jure a mi smo sa njima. Spustimo se u dolinu i već krećemo kroz šumu, a nema Ogija. Pa čekaj,pa ga zovi, a on se vratio . Drugi mobitel izgubio. Pa trk natrag. Nismo htjeli nas dva zaustavljati ekipu, mada su nas htjeli čekati, jer je Oga mobitel našao na pola brda i javlja da stiže trkom. .Idemo dalje kako nam je Miki rekao, tačno sva križanja prođemo i pod brdo na čijoj gornjoj trećini snjeg leži dođemo. Konjevača. Kiša lagano počinje ,blato se polako podiže,i sve je teže i teže. Strmo mokro i sklisko. Al štapovi bogovski pomažu. Bez njih ne znam kako bi išlo. I mic po mic dokopamo se snijega. Mokar ali nije zaleđen. I ide puno lakše. Odozgo hrpa ljudi silazi, samo po snijegu lete . Sve mlada čeljad ,ovo im je igra. Moj nutarnji ložač podigao temperaturu u kotlu do kuhanja ali sad smo tu. Blizu vrha i eto bure i oblaka. Došli na vrh,a od pogleda ništa. Gore naši Skauti,i Mikijeva ljutika. Veli pravi si planinar. Odma se prišmajhlaš. Smjeh i oni odoše a mi ostadosmo pregrist nešto, jer treba dolje sići. I opet počinje kišica. Da nebude dosadno i ne mislimo kako je lagano. Opet štapovi,čak je i Ogi granu našao, pa se i on podbača. Strmo .strmo i sklisko. I ja i Ogi smo se ,veli Ranko,bome napadli. A svaki samo po dva puta,nije to ništa. Tek na laktu modrica. Komad snijega ,pa blato pa mokro kamenje i tek onda livade.I siđemo dolje. pa prema Brušanima i odande će nas neko pokupit pa do doma.Tako govori naš Ranko .I ja pomislim dolje je lako i to je to. Na putu potok. Gorski. Čist ko suza. A ja žedan.Zalegnem pa se napijem . Voda medena studena. Velebitska. Spustimo se do lovačke kuće i tamo tri skauta stoje, a drugih nema . Oni otišli ravno, a ove druge Miki poprečio kroz šumu preko drugog potoka. I dogovor, ne ide se na cestu, nego Terezijanom i ispod dalekovoda. Bez marke do Oštarija.I štaš sad . Kud svi turci tud i mali Mujo.Po brvnu preko potoka ,Terezijanom komad, pa desno ispod dalekovoda. Udri uzbrdo još oko sat i nešto. Ranko štopa vrijeme, ja samo hodam. Tako da nemam pojma. Uglavnom ispali smo iz šume na cestu kod same table Oštarije. Pa u dom. Pa po grahu. Al prvo rakijica za aperitiv.Ispada da se samo pije al to je tako malo spram te planine da u oko stane.Tu naletimo na Tomija Perušića. I on je došao pozdraviti Ličane. U dvorištu razapet šator. Unutra govornica, šank i muzika. Pa kako to ide po redu, govorancije, priznanja, Odsvirana Vila Velebita,i šank se otvara. Varaždinci plešu, doveli su ženskadiju, domaći plešu,njihove su tu. Vani puše i mi se pod šator vojni stiskamo. Brzo to nama dojadi, pa bjež. U auto i k Prpi.Lagano se mrači. Malo se presvuki ,došli u boravak.popili pivo, malo priče pa u krpe. Odmah sam se onesvjestio,tako već dugo umoran nisam bio.I tako je prvi dan završio.
Nedjelja. Malo je oblačno, al sunce proviruje iza oblaka. Bit će dan i po za po planini bazati. Sinoć nam je Darkić dao nogu. Reko da će s nama, al mu se sada neda otić iz skupo plaćenog Zadarskog apartmana. Pa nebi ni ja ,ako ćemo pravo.Posuđujemo kartu pa put pod noge.Karlobag. Opet kava na zatvorenoj terasi jer grad još spava.Magistrala je cesta koju moraš voljet samo zbog mjesta koja su kraj nje posađena, mora i uvala oko kojih zavija. Prekrasna .Big-vol je u Starigradu ka kome vozimo. Natjecanje penjača u Pakleničkom kanjonu. I naši su taamo. Zovemo ih a oni gdje bi sjedili nego kod Dinka. To je ta birtija. Za njih jedina. Jer ko tamo se s nikim ne pozna ni penjao se nikad nije. Vesele se kad nas vide i sjedamo s njima . Veljo priča kuda do Bojinca a Dinko juče gore bio, jer od kiše penjati se nije moglo. Malo posjedili,oni odoše u kanjon penjati. Tu su se dogovorili ko će kuda i sa kim,a mi u auto pa natrag u brdo. Cestom asfaltnom za Veliko Rujno. Ja mislio i to je neko brdo. A ono livada. Ogromna. Prekrasna. Al to ide poslje, divljenje ,a put mjerkamo hoće li bus tuda moći da se društveni izlet ovdje dogovoren provede. Mali može, al veliki nema šanse .Nemože kroz ove zavoje . Uglavnom stižemo do parkinga ispod križa i kraja asfaltne ceste. Tu iskrcaj, ključaj auto pa za markom dolje u žbunje sa ceste.I nije teško sve je stepeničasto al već je sunce se izdiglo i zvizdan ugrijao. Na pola puta leži,a prešli ga Ogi i Ranko, pedalj dug poskokić.Smoto se i grije. I slika ga Ogi, a za poredbu je i cipelom kraj njega stao,kad se ovaj malac dva puta na njega bacio. Smješno i nemoš se načudit kako se on bori, a cipela ko kuća spram njega. Al nije ga Ogi više slikao,u žbunje je zbrisao. Jes vidio beštijicu kako neda k sebi. Pri vrhu mala kapelica i gore izbijamo ponovo na makadamski put. To je to. Veliko Rujno.Tu su nekad stoku napasali. A sad nema ni ovce. Idemo do crkvice tamo je odmor. I pozvonim zvonom. Nedilja je i treba crkva zvoniti.Kod crkve je i kontrolna točka. Danas trče trekeri četrdeset dva kilometra sa par vrhova.To je isto u sklopu tog Pakleničkog festivala. Niko neće da priča,samo projure kraj nas.Vrijeme, vrijeme,sory.I Zadarski pripadnici Hvidre tu kraj vikendice. Kuhaju kotlić,imaju neki spomen skup poginulima . Ispozdrvljamo se, malo ćakule ,pa komadić puta nazad i motaj desno kraj kuće u šumicu. Osim marke, povješali su žute vrpce za trekere, da se vide iz daleka, ali tačno gdje je i marka za put, pa je sve jednostavno. Do trena kad njihove idu lijevo markom na sajlu ,za Bojinac a marka desno ide dolje. Mi za markom desno ,lakše je za izlet ,pa skroz oko kuka okružili i s druge strane došli. Dugačko pa smo već posumnjali, da smo mašili. Piše uz marku broj 9 ,al toga na karti nema . Pa ne znaš jesmo dobro il smo fulali. Al dobro je bilo. I okolo,okolo,okolo pa uđemo u same stjene, pa grebi po ljuskama rukama i nogama i pomalo eto nas gore. Vidik fenomenalan. Dan fantastičan. A jutros sam sumnjao u sebe, nakon onog juče, da ću moći. Šteta bi bila prevelika, ali noge su se razradile malo od hodanja, pa se moglo. i sad smo tu. Zovemo našeg apartmanskog druga, koji nam čuva odstupnicu i trenira jako u velnesu, da ga zezamo. Šala i radost i smjeh na obje strane telefonske slušalice. Pojest ,popit pa dolje. Ovaj put po sajli. E to nije baš za svakoga . i suho je i lijepo je i čvrs je taj kamen i nova sajla al ja mislim da ju je pet puta lakše popeti, nego tuda sići. Ko se tu naumi nek ovuda ide gore, a ako je nesiguran ,okolo nek ide dolje.A ni to nije bez vraga,al je ipak blaže.Spustili se niz stjene pa polako stazom do auta popreko markirano, da se ne ide na Rujno. I tu ustanovim da su divovi postojali, jer tko bi onolike ogromne okruglice na vrhove okolne onako postavio. Ni današnje dizalice. A da se drmalo i u potresima se tako stvaralo, samo bi se to dolje skotrljalo. Nebi gore ostalo.Divovi su se tu garant klikerali.I tempo tempo,pa se začudiš kad se okreneš, koliko se daleko učini gdje si nedavno stajao.Već gledamo Bojinac sa parkirališta pored auta. Krećemo dolje,a blokira nam kočnica. Smrdi u autu po gorenju. pa je morala bit intervencija . Kotač dolje kamenom po kočnici, uje iz motora u klipić i sve funkcionira. Na pumpu natočiti auto u Srtarigradu.Na kiosku natrpati ribice u sebe u Karlobagu.Na Oštarije vratiti kartu, pa bris preko Velebita prema Korenici. E kad smo tamo došli,Jazbina birc, još jedno piće jer su se slane ribice upalile .I od tuda mi sigurno starom cestom, starim golfom sa starim šoferom, koji ju je stoput provezao,kući dođosmo poslije ponoći. Dva dana Velebita.
