Nisam pisao. A stotinu puta sam mislio kako bi bilo dobro napisati ovo,ili ono.I nisam.Dani su letjeli sami niz tobogan ljeta, kao klinci u vrtiću, bez reda i pameti. Sami su nailazili kako se kojem prohtjelo. Sve je bilo osmišljeno,a umjesto da se dočekaju na noge,planovi su padali naglavačke u vodu.Krenulo je lijepo,dok se nije prebilo. I kuća i posao. A tko bi bio kriv, nego ja sam. Trebalo je više misliti što će biti. I sad kad me hladnoća probudi otkrivenog usred noći,prevrćem misli što je bilo. A bilo je svašta Bilo me posvuda. I na Velebitu,i na Triglavu,i na mrežničkim slapovima tonuo, na Paklenici litice penjao. U autobusu lumpovao. I grlo noćima gubio. I na stolovima plesao. Pivo, vino, rakiju pio. I druge smetao,ali i radostio.Misli prijašnjeg bivanja i sadašnjih zbivanja pomiješani u jedno klupko. Čvor koji čeka mač. Da presječen ostavi raspetljane misli. Da sjevne i osvjetli put kuda poći.I opasno je to stanje . Od toga se može i umrijeti. Ali sigurno ne od dosade. Možda pogon koji duh nemirni nagoni na pokret istroši gorivo i zaostanem negdje u plićaku ,koprcajući se pogleda podignutog u neostvareno.I mislio sam da ću opisati kako je to bilo pogledati sa vrhova planina. Sa Triglava dolje, Sa ferate ispod vrha na jezera Mangarta, Sa Bojinca na najveće velebitsko Rujno polje. Ili kako smo iz kiše u buru izašli na to Rujno, malo. I pisao bih koliko sam puta pjevao i lumpovao, i u druženju i ljubljenju noćivao, al tko bi to sve čitao. Važno je da sam sve doživio. I rane usput dobivene su zacjelile. Pa sad u jesen prevrćući ljeta spomenar , mislim koliko je još mjesta za obići. Dragih ljudi za susresti. Nove noći nenaspavane uhvatiti. Strast podijeliti i ljepotu užiti.
Dani su kraći, ali sunce još ima snagu. Jer dok sija, nema straha od tame i mraka.
A sija iznutra.
