Pisati, onako kao prije, ne pišem više. Ne odajem na javno što po meni se lije. Tek kad u praznično jutro, dok gromovi tutnje i kiša se sprema, napisati hoću kako je živjeti lijepo iako je u njem milijun problema. Još juče sam sam ovako sjedio, mislio i pisao. A sada neko je drugo vrijeme, gdje netko tko voli i koga volim brine za mene. I znam da vrijednima prošao je rok za ustajanje. Ali neka, neka spava, jer kiša prozorskim oknima udara. Ali mirno je, sigurno, gdje utočište sam pronašao, ispod njena krova. Jer iz dva jezera ljubavlju napunjena, očiju njenih, snaga i sigurnost življenja u mene se preljeva. Trgale su bujice što otkinut se moglo, i svijet je kao munja sažigao bivanje. Pa me bacalo lutanjima, traženjima, dok nisam stigao kući. I sad pišem što bilo je juče, jer kako je danas već sam rekao i gdje ostat ću se zarekao.
Tri dana Velebita kao i dvije godine prije, za Ivanje, prošli smo što rijetko tko je. I promijenila se družina koja uz mene je hodala. Svaka je svoj djelić sjećanja na Planinu ostavila. Na sunce nad nama i more, što ga gledamo od gore. Na vatre što su gorjele u mrklim noćima, svaki put dalje, u drugim ognjištima. Na pjesme koje su nas pratile, na kiše i bure koje su nas vijale. Na umor koji me je lomio, pa sam snagu tražio u onima kojima sam se priklonio. Da se izdrži kad teško je, kad neide, da me bodre i u svojoj muci imaju osmijeh da druge ponesu i podrže. I evo kako ove godine pješke preko Velebita, kad smo ga prešli do kraja, bilo je.
Tijelovo na četvrtak palo je i sa tri smo auta krenuli u šest, jer mali nas je pohod u rasporedu prvog dana čekao. Od Gospe na Rujnu na sklonište Struge. Tri su žene ovaj put bile. Višnja, čije slike kažu sve. Željka, najmlađa, učiteljica matematike. I ona koja je jedina u te tri godine samnom prošla sve, Vesna, uporna ko ja, moja vršnjakinja. Jedan auto ostavili smo u Selinama, da možemo kad siđemo do ostala dva. Dragec iz Samobora i naš Lema idu kod Vesninog Gorana, pa do Rujna. Kod Gospe ostavljam skriven ključ u kediju da Karla i Jale, koji sa drugim članovima našeg društva idu naopako, iz Male Paklenice, stignu kući na svadbu. Mario i Maja, naši planinarski drugovi, žene se u subotu a oni su pozvani i moraju stići.
Krenuli smo lagano jer Rujno je ravno, pa pomalo počinje uzbrdo, ne preteško, ali dok se ne rashodamo taman da se zagrijemo. Slikanje, pogledi koji se pred nama na Bojinac, Rujno, na Anića kuk, Paklenicu i more otvore, tek djeliće vremena za predah daju. Susrećemo njemački par koji nam kaže da nas na Strugama već čekaju. Doprašio je velki brko Dino iz Šibenika, prekoVelike Paklenice da nas provede kud više od dvadeset puta on već prošao je. I plan mi je napravio on gdje ćemo stati, gdje ćemo piti a gdje spavati. Stigli smo u vremenu, polako, tri sata gušta. Udaram na vrata, a ona "zaključana". Ma nemoguće, skloništa su uvijek otvorena, ali ja tražim ključ ispod otirača. I skužim. Dino me iznutra zaje... Uglavnom došli, neda mi se šator raspravljati, a mjesta unutra ima i dobar ležaj. Palimo vatru. Lemi i Dino na Marasovac po vodu. I odlučujemo. Dio ekipe ostaje, a dio na Badanj ide. Da se ne propusti što rijetko se vidi a blizu je. I stigne se bez neke velike muke. Malo vode uzase, pa se Lici nadivit s nebeske strane. Dva sata, koliko smo iz logora izbivali da se popnemo, nismo ni osjetili. Višnja, Dragec i Dino ostaju vani spavati, digli šatore. Ostali unutra, lakše je. Štraus vadi tuš, pa on i Vesna odoše na kupanje, a voda ledena. Al njima to nema veze, glavno da čisto je. Meni baš i ne, ja sam druge fele. Imam one za djecu maramice i to mi dosta je.
Dolaze ljudi kako pada veče. Mladih četvero kratko odjeveni, a noć u Velebitu nije kao dolje. Pale vatru i u skloništu jer vani smrzli su se. Ekipa iz Samobora starijih planinara, a za njima u ponoć tri "divljakuše" što VPP gaze već šest dana u komadu, stranama Velebita. Pa spavanje i po podu jer sve u skloništu puno je. Višnji dajem liftić, kad je već da proba šator razapela, pa da je malo poštedim kamena.
Drugi dan rano ustajanje. Ne mogu spavat, vani sviće. Već su ustali moji. Goran i Vesna kavu kuhaju, vatre još od noćas vani ostalo je. Polako kaplju ostali. Lagano spremanje, kupe se šatori, pa u osam pokret drugovi. Vaganski i Sveto brdo moraju pasti. Do Marasovca po vodu natočiti, jer dalje vode do Vlaškog grada neće biti. Prvi smo pošli, ali nije nam plan samo tako odraditi. Smislio je Dino da se još gdjegod na neko brdo svrati. Skrećemo sa staze kako smo Liku gledali, i more pogledati. Zoranićev vrh. Nova je marka, jer su u čast piscu prvoga hrvatskog romana "Planine" Petra Zoranića kroz klekovinu do tog vrha put prosjekli. Mimo Babljeg jezera, bez ruksaka brzo smo to obavili. Natrag na stazu, a Samoborci već nas prelaze. Ne sekira me to. Uživamo. I pomalo na Najviši vrh Vaganski Velebita se uspinjemo. Uvijek me čudilo da što izgleda tako daleko nije tako. I začas kud pogledamo stignemo. Tako i to. Malo posjedimo. Čestita mi Lema što smo tu došli. Dino mi dva deci crnoga natoči, poslije jela da nazdravimo. Dolaze ljudi. Čudim se, ko da smo na korzu. Pričam, ne razumiju. Česi. Došli iz daleka vidjeti našu najdražu.planinu. I malo ćakule sa svima, našima, njihovima, svojima i idemo dalje.
Put nas vodi malo gore, malo dolje i susrećemo se sa svojima. Dolaze sa druge strane. Prvo Karla, Damir, kako ga moja Sanja po majci koju nosi Karate Kid nazvala, pa onda Jale, Ivica i Ana . Objašnjavam gdje je ključ od auta sakriven, i oni idu dalje. Zadnji stiže Tomica. On im je najstariji član. Al svaka čast, kud su oni prošli ja mogao tako brzo nebi. Idemo dalje, Dino grabi naprijed i mjeri vrijeme. Drago kaže: "Lemi, di si našo ovog starog, potrgaće nas kako leti". Nezna da je stari maratonac. Da mu godine nisu nimalo naškodile. Može od svih nas više i brže. I opet putem dolazi skretanje. Stanka. Plan je posjetiti Malovan. Skrećemo sa staze a na nas se izbečila tabla s mrtvačkom glavom. Mine, da drugi paze. Al ne i Dino. Poveo mi drugove kraj nje, jer tuda već puno puta prošao je . Zna sve. Željku je glava još jutros boljela, al hoće gore i ona. E nećeš, kažem, tu ćeš sjediti samnom, ima još pred nama puta. Odoše ovi moji gore a nas dvoje na suncu odmaramo. Kratko su bili, malo se,fotografirali, pa kad su sišli opet Dino vadi crno vino. Daj Željkici da joj krvnu sliku popravimo. Smjeh, veli mala pa sad sam pijana. Moš mislit pijanca, od deci crnjaka.
Dalje tko je bio zna sve, do drugog skretanja na Vlaški grad, gdje ponovo ostavljamo ruksake. Malo pojest, uzet vodu pa gore. Čini se opet daleko,a nije. Al ide oštro prema gore. Dolazimo do pečata, vadi se iz kutije knjiga, čitamo. Još su juče neki naši bili tu. Erdelja, Slavko, Robi, Palajsa i Mario. Naši markacisti što su samo jedan dan imali slobodno. I mislim si: " Pa sav je Dubovac u dva dana bio tu na Svetom brdu". Ponovo slikanje za uspomenu. I odosmo dolje po ruksake gdje smo sreli one tri otprije "samoborske divljakuše". Zdravimo se, poznam vodičku sa susreta na Platka otprije. Znam, opet ćemo negdje u brdima susresti se i velim to, a ona se smije. Nisam baš bio tamo nešto fin. Svirci su bili, piva i rakije je bilo, a ja ko ja, neznam lagano.
Dolje na sklonište, odozgo gledamo, mislimo šatori, a ono doveli materijal da ga obnove. Što bi reko Palajsa, lete hrvatski helikopteri. Ovaj put nad Paklenicom za dobro, a ne za zlo. Silazimo i razgledavamo. Meni se ne čini loše, spavao sam ja i u gorem, ovo je hotel. Samo do vode je daleko, pa odluka pada, idemo dalje do Ivinih vodica. Po južnoj strani Velebita, gore - dolje i dolazimo za sunca. E ovaj put neš majci Rajko spavat u tvrdom, nego vadi šator i pravi si ložnicu sam. Jer sutra je po Velebitu trka i sklonište je puno ljudi. Maraton za one koji mogu. I dva su naša u tomu. Jadranko i Dinko. Prijavljeni da pretrče što mnogi ni prehodat nemogu.. Al po redu. Ponovo Lema pali vatru, vode u izobilju. Vadi se jelo, konzerve grijat, nareske, jeger na vatru pa večera. Gledam, natmurilo se nebo nad morem. Nebu dobro mislim si. Najlon na šator pa ko ga j... Neću u pol noći po kiši mlatiti i od nje stvari braniti, pa mokar ići opet leći. Kažem i drugima. Nebu dobro, al šta je tu je. Nema se kamo. A šatori po sto kuna, nema za kišu ništa u njima. I opet pada mrak, i opet Velebit vadi svoje karte najjače. Munje, gromove, kišu i dah bure. Nismo ni legli, kiša počinje. Pitam Gorana kako je, a on kaže: "Evo smo ja i Vesna u bračnu luku zaplovili". Moj se najlon još drži, dok ga vjetar aj fala bogu, kad je malo kišit stalo, ne otkine. Puhalo je tako da mi je vjetar šator, glavu i mene s luftićem odizao. Željkin šator procurio, pa je k Višnji, kojoj sam komad folije dao, pobjegla. Lemin propišao pa je kod vatre u astro foliju umotan jutro dočekao. Dini zacurilo. Uglavnom veselo. Al svanulo je sunčano jutro. I sve se hitro iz pameti obrisalo.
Trećeg je dana avanturi prišao kraj. Najveći smo komad putešestvije odvalili. Sakupljamo stvari, kafenišemo, kad navaljuju odozdo prvi trkači. Nisam ni ja znao, dok nisam dolje do mora sišao, kako je to. Jer nisam prije to prošao, ali prvi je momak za dva sata odozdo dotutnjio. Baš momak. E alal mu vera, pitam se od čega mu je tijelo sačinjeno. Sama žila. Neki pritaču vode, neki ni to ne . Dino se sav predao pomaganju organizatoru. Pomaže Beuku koji je isto iz našeg društva, ali je tu na prvoj kontrolnoj točki u organizaciji. Upućuju ljude kamo treba tko, jer tri su dužine. Na sto, na četrdeset dva i na dvadest sedam kilometara, da nema zabune. I to uzbrdo. I prvi stiže gore Jadranko a za njim nedugo i Dinko. Oba su ove godine bili na Elbrusu. Nije ni čudo da mogu ovo tako brzo.
Pakujemo, spremamo već prisušenu opremu, pa dolje do Velikih močila , a usput kolone ljudi. Svi taru uzbrdo. Brojevi na dresovima, niko nema ruksaka, samo štapovi i voda. Mi smo za njih ekspedicija. Al pozdravljamo sve i oni nas, jer u planini to red je."Sretno" sam izrekao bezbroj puta jer to im i treba, da odrade po što su došli i da budu zdravi doma došli. Pomalo odmaramo, ali laganini jer samo prema dolje idemo, pa nije napeto. Do Njiva lekinih gdje je kontrolna točka za najkraći dio maratona. Kroz Malu gore, a kroz Veliku Paklu dolje samo se trkači slijevaju. I tu najviše ljudi ima . Odvaja nam se Dino jer auto mu je u Velikoj na ulazu, pa će poletjet sam dolje da nas pričeka. Njemu je to šala, a mi ćemo u kanjon Male prema dolje. Silazimo serpentinama do korita, a vode niotkuda. Poslije gledam slike od naših, koji su pravo na Vlaški grad kanjonom gore bez marke otišli. Jer vode gore bilo je, pa mi krivo što nisam to i ja vidio. Al bit će dana i za takvog megdana. Mislio sam da me Karla kad smo se sreli zafrkava kad je o slapićima pričala, jer dolje nema vode ni a, prava suvaja. Džombamo se s kamena na kamen i more se već osjeća. Udarila prava omara, jer zvizdan odozgo žestoko udara. Majcu dugih rukava sam odjenuo jer me na Mosoru opalila bauštelska boja. Crni samo vrat, lice i ruke do rukava. E neš opet gorit, a mazat se nećeš, mislim bolje se kuhaj. Na pol kanjona Trkačica mlada, šepa. Nogu iskrenula i pita jel daleko do gore. Pitam je, imaš vode, ima. Oš tabletu, treba li ti zaviti nogu? Al sve je već to riješeno. Ja onda kažem: " Milo, aj ti natrag jer po tebe dolaze jarani u u GSS odori". Znao sam jer su mi oni odozgo sve za nju rekli. I bome cura se okrenu i posluša me pa lagano dolje. Ma mlada i ne jako bolna, može ona. Prije pećine stižu Crveni anđeli pa pitaju gdje je. Eno, kažem, ide dolje. I dok smo mi na nakapnici u pećini vodu točili, tu se naslikavali, oni su s njom dolje protutnjili, tako da ih ni mi zdravi nismo više stigli.
Polako po glonđama, ponegdje uz bacanje preteškoh ruksaka da se sigurno siđe, dođosmo do ulaznih vrata Male Paklenice . Gledam kroz šiblje i vidim kedija. Znači da su Karla i Jale otprašili za Karlovac prije. Dino čeka. Odma brunda: " Pa gdje ste, već vas uru čekam tu dolje". Pitam ja, a di je piva? Veli neema, a ja vatru na njega. Ipak vadi radler iz gepeka pa mi se smije i veli, pa ne ostavlja se žednog u planini druga. Iskapim mu to do kraja i dajem mu smijući se oprost od svega.
Presvlačimo se odmah u kratko jer smo robu ostavili u autu kod Drageca, pa dok njih dva idu na Rujno po Goranovog dobla, mi ćemo drugi u birtiju starigradsku, na pivo, ćevape i iscjeljenje slane vode našega mora. Zasjeli smo, naručili i kupat se otišli. More bura zavaljala, očistila ali ohladila . I godilo je, a sunce nakon njega još i više. Stiže naš brko po mene, Željku i Višnju da su ćevapi već drveni dok se mi tu baškarimo. E baš je brižan a ni tata nam nije. Sjeli, i stižu Zagorci. Prezimenom, a valjda i porijeklom. Pa Ivica i Ana, a vratili se s autima i naši sa Rujna . Štrausi mislili i drugi dan ostati,Vesna htjela penjati, i opremu joj donijeli, ali su ipak i oni odustali. Pojeli, popili, s Dinom se pozdravili i kući krenuli. Kroz tunel ispod Tulovih greda, pa starom cestom do Borja. Tu smo još nas troje, Višnja, Željkica i ja pivo popili i uz pjesme koje je Višnja s moba puštala, prije ponoći kući došli. Sanjica mi se frnjila da sam kasno došao al je pred Korenicom popravak ceste, makadam, pa se nije juriti moglo. I još dok sam pričao sa njom, jedući sendvič skoro se ugušio. Jbg, poslije Velebita da me doma nestane, e nemože. Uglavnom, prošlo je i život ide dalje.Mada sam još jedan potrošio, od onih devet što ih i mačkama pripisuju.
A sutra...E sutra je novi dan i život teće, ne postoji ni bol ni jad što proći neće, oblaci bijeli što plove susrete donose nove... , kaže Terezina pjesma i to je moto u kom prebivam, gdje mi je čaša napola puna, jer našao sam si mjesto gdje voljeti i voljen biti, mogu ostati.
Rajko
Sve je ovo popravila Sanja,jer zareze točke i druge trice ne pazim dok pišem. I još evo link fotografa Višnje pa da znate i slikom kako je to izgledalo. Ona bilježi aparatom, a ja u glavi sličice spremam pa ih ovdije pripovjedam. Do nove zgode zdravi i veseli bili
Višnjine sličice
https://plus.google.com/u/0/photos/113276955400636001910/albums/6028609468809553121?authkey=CMXc7__siaG8TQ
