sjedim besposleno. slušam. "sitting at the dock of the bay".posao je napravljen, piće je popijeno, posjete su završile,idem kući. pa mi se glavom teku misli i imam potrebu razlit ih bjelilom ekrana. jer napisane lakše se preslože. dok čitam ponovo napisano utvrđujem sam svoje gradivo. a sve se svodi na to kako sam otok. ne poluotok da me traka kopna veže sa onim što bijah. niti mosta kojim bih se vratio u prošlo. porušen je. usred mene ,otoka, vulkan. onaj koji je vrelinom sažigao sve što bi dotakao. ja otok opkoljem morem. a more.. Ona... njena pažnja i ljubav, Ona... koja mi blaži obale, gdje se vrelina lave spušta do vode ,Ona.. koja polako potire opasnu vrelinu kojom isijavam. samo dim koji još ponekad vulkan ispušta, otrovan, u kojem ništa ne preživljava, govori da je unutra pritajena ,divlja ,još neobuzdana vatra. ali taj sraz vala plavetnila i lave crvenila samo mi obale povećava. i onda more još jače i više navaljuje. blagošću. ima više za kuda udarati, jer obala je kamena ali daleko od vatre i otrova. pa onda kad se napune sve te škrape i litice budu izglađene, popet će se more do mene. ugasit će vatru i potopit sve divlje bivanje. i bit će samo plodno tlo na koje može leći.i iz nega novo nastati. Ona... ako bude htjela i čekala. jer na olujno more i divlje valove, vatre prigušene munjom i gromom se uzdižu. pa su vrhunci gdje bi došla još viši i nikad do njih more nemože se podići. tek kad lagano i stalno more obalu oplakuje na istu se može uzdići. na nju sići. zamahom blagim se uspeti.i na njoj ostati . zanavijek biti.
ne dubi voda kamen silom i snagom ,nego upornošću i trajnošću.dok ne odnese pomalo što je samo stajalo.
i bude Jedno.
