kad se studen kao Dunav razlila

Na današnji dan,18.studeni.1991.pao je Vukovar. Pao je grad koji je dao slobodu Hrvatskoj. Grad u kojem se živjelo radilo i snivalo. O svojoj zemlji. O slobodi. I kada je Hrvatski narod 1990 godine proglasio svoju domovinu samostalnom državom,oni kojima nije to bilo po volji,uperili su oružje u naše ljude. Srbi,koji su dotada zajedno sa nama živjeli nisu mogli preboljeti. Da nema više Jugoslavije. I da će se ubuduće hrvatska zemlja Hrvatskom zvati .I dok ih je dosadašnja zajednička vojska obilato naoružavala,i širila laži kojima je među njih posijala strah i mržnju, u kolovozu te godine ,okupirana je Baranja,Tek je mala skupina hrvatskih policajaca pokušavala održati red,u i u okolini Vukovara..Jer postali smo država,u kojoj mora biti reda.. Ali nisu nam dali da budemo što jesmo i kad su u Borovom selu naoružani četnici sa onima koji su im se pridružili ubili dvojicu policajaca,prestalo je sakrivanje. Pokazali su zube.i pravo lice . Nismo se dali,jer mi smo samo svoje branili,Kada je  naša   policija pokušala sa malobrojnim snagama uvesti red,dočekala ih je zasjeda . Ubijena su dvanaestorica policajaca ,a mnogi su ranjeni. Tada kreće otvoreni napad svim snagama na Vukovar. Topovi,tenkovi, avioni,raketni i mino bacači kreću razarati grad. Granate nemilice padaju na sve. Na kuće bolnicu, škole, crkve. Vodotoranj je rušen da nestane vode. Ljudi ne izlaze iz podruma . Ne postoji škola. Nema kreveta ni krova . Nema doktora da liječi kašalj,jer pogođena bolnica puna je ranjenika. Branitelji, malobrojni, slabo naoružani nisu Vukovar dali. A grad je bio sa svih strana okružen. Srpskim rezervistima,četničkim dobrovoljcima i vojskom JNA. A ta je vojska imala svu silu oružja. Na grad su poslani tenkovi da željezom i vatrom prokrče put i slome otpor. Ljudi željnih slobode u svome domu. U svojoj zemlji. U svojoj Hrvatskoj. I mnogim je od tih nemilosrdnih željeznih grdosija Trpinjska cesta grobljem postala. Jer branitelji su imali zolje i srce,da svoje obrane. U tom gradu su bile njihova djeca, žene ,prijatelji ,majke. I dok je kroz kukuruze postojao i malen prolaz kraj Marinaca, sela prema Vinkovcima, kojim su stizali municija, ljekovi, hrana i ljudi spremni da uz one koji ga brane stanu rame uz rame ,nisu nam ga mogli uzeti.Vukovar. Grad na koljenima, izranjavan,izmrcvaren tisućame granata što su na njega mjesecima padale,zasljepljen dimom zgarišta kuća u kojima su nekad živjeli . Igrališta gdje su se djeca  igrala a kojih više nema .Prerovana granatama. Samo ruševine i smrad raspadanja . I nijedan dan nije bez suza prošao. Plakale su majke .Plakala su djeca. Plakali su ljudi. I nisu popustili.Oni koji su na pragu svojih domova stajali ,do zadnje su kaplje krvi svoje čuvali. Nekoliko stotina pripadnika Zbora narodne garde i policije ,i oko tisuću dobrovoljaca koji su prišli braniti  grad,naš Vukovar,svoju čast.Svoju i našu slobodu,ondje u raskomadanom gradu,nisu ipak mogli savladati i oduprijeti se silnoj nadmoći vojne mašinerije.Više tisuća četnika i mobiliziranih rezervista poslanih iz Srbije bili su prevelik teret za malu vojsku naših branitelja grada Nebrojeno puta prije uspjeli su ih spriječili da uđu u Vukovar, ali toga dana 18 studenoga,na današnji dan1991, popustio je bedem pod  silom oružja. Tri je mjeseca trajala opsada, i oni koji su zapovjedali njome nisu znali koliko je čvrsta  ta obrana. Tri  mjeseca, nisu uspjeli pokoriti opkoljeni grad. A onda kad je pala utvrda, divlje su horde upale u grad. Popalile što spaljeno nije,popljačkale što nisu granatama uništile.  Ranjenike iz bolnice na Ovčaru odveli i pobili.. Žene, djecu,starce,tenkovima iz grada otjerali.Ljude u logore odveli.
Ali mi smo se vratili. Jer nemože se uzeti što nekome pripada. Po pravdi i  Bogu.I nije pomogla ni sila oružja. Naša su, njihova su.  srca bila  jača. Danas na taj 18.studeni kad je pao Vukovar,suze su kao Dunav sve Hrvatsko poplavile, I zbog tih ljudi koji su poginuli, patili, za svojima žalili,bez ičega i bez svojih najmilijih tamo ostalii ,svake godine na današnji dan ,18 studeni , kad je slomljen  Vukovar,dan je  naše žalosti, ponosa i slave, I mi se sjećamo  žrtve koju su podnijeli ljudi Vukovara i ovim im dajemo znati da će zauvjek uz nas ostati. Podsjećanje na  one koji su nam  pokazali  kako se brani i  kako se voli svoja Domovina.

Nisam mislio,ali kad sam to noćas za školu napisao, neka se vidi i ovdje moje promišljanje o zbivanjima  i muci tih ,sada već davnih, ratnih godina. Zato što su i neke moje tako proletjele.Pa me danas peru uspomene.

Što se bore misli moje

Ljubav je rijetka ptica,što tek nekad slijeće na  zelen  izbojak drveta života.Ne valja tu grančicu ljepilom mazati,u htijenju da ostane,ptičicu loviti. Nisu Njoj krila data da samo jednom leti,jer uhvaćena u krletci, može samo mrijeti. Pjesmu što svu  čar daje, samo slobodna može pjevati. Pjesmu bez koje ne vrijedi živjeti. Bez nje  nestane sve i izbojak i ptica. Oboje, od samoće i tuge.Ali kad zna ptica ,da je slobodna  i gdje slijeće sigurna,doletjet će opet. Pa od pjesme njene izbojak grana postane, Gdje može i gnijezdo sviti, pjevati i kad god poželi,bez straha odletjeti. Ali je mami više što zna da je uvijek čeka grana njena . Da nam na  njoj, kada dođe, srca pjesmom slatkom osnaži i smisao življenju da. Slobodu ljubiti kome je sudbina.. Uvijek ,od postanka do kraja. I kad na njoj ptičica  ne spava,vrijedi  je čekati. Doletjet će ponovo, jer jedno su ptica i grana.

Dogodilo se na današnji dan

Otkad sam se probudio praznik je u glavi. I svira: Lijepa li si. Trebali smo na izlet i loša prognoza natjerala mi je prijatelje da se pobune . Pa nismo otišli.. Dogovor je subota ,jer kad prođe kiša sunce opet sja. Ko i u našim životima. A danas je naš dan. Moj dan. I podupiru me  čestitke i pjesme s radija,u tom mome ushićenju.Čestitku sam napisao ,pa je fejsom ispalio. I sam sam u tom do grla bio, i mislim si : pa što nam fali? Nisam više ni ja mlad,ali zdrav sam i pomalo lud.. I životu pišem nove lijepe strane. Dobro je .I slušam kako kukaju, kako se žale ,kako se ne može, kako ne valja.. Ma zaboravili su kad nisu znali niti gdje bi spavali. Kad je bilo pitanje hoće li ujutro škole biti ili će se negdje drugdje ručati. Znam ja sve i za pljačke i nestale fabrike. Znam ja i za neimanje ,kad se ni na kavu nesmije. Ništa mi od tog strano nije . Probano sve. I znanja da je stvarnost surova,ali nije beznadna. Jer dok su nam ruke cijele, glave bistre, a srca ustreptala u htjenju boljega, nema straha. Samo ubi nas ljubomora.Na imanje drugoga, i želje imanja  istoga. Cinizma ,olajavanja i radosti tuđeg propadanja.. Srca su nam se ko stipsa skupila . Mogao bih tako do sutra nabrajati što ne valja,ali po čemu bih onda bio drugačiji ja. I mene bi zavist preuzela i neka ružna slika o meni se stvorila. Ali radosti življenja,zagrljaje prijatelja,poljupce i vrelinu tijela zaljubljena nedam nikada iz misli niti srca. Nedam da mi se jadom i čemerom zatruju vrela iz kojih mi se duša napaja. Sagradio sam brane koje mi srce čuva i razum brani, da ne presahnu otrovana,I napisat ću ponovo, jer samo je jedna istina. Ljubav je ta koja zaista uvijek vlada.I znam da iz toga zvoni patetika ,onom tko je ne osjeća. Ali ako se svak  okrene oko sebe , shvatit će da je istina jednostavna..Kad voliš, voliš iskreno i potpuno.Jer tako se vole dijete, mati, žena ,domovina.

Zapletaj misli

Nisam pisao. A stotinu puta sam mislio kako bi bilo dobro napisati ovo,ili ono.I nisam.Dani su letjeli sami  niz tobogan ljeta, kao klinci u vrtiću, bez reda i pameti. Sami su nailazili kako se kojem prohtjelo. Sve je bilo osmišljeno,a umjesto da se dočekaju na  noge,planovi su padali  naglavačke u vodu.Krenulo je lijepo,dok se nije prebilo. I kuća i posao. A tko bi bio kriv, nego ja sam. Trebalo je više misliti što će biti. I sad kad me hladnoća probudi otkrivenog usred noći,prevrćem misli što je bilo. A bilo je svašta Bilo me posvuda. I na Velebitu,i na Triglavu,i na mrežničkim slapovima tonuo, na Paklenici litice penjao. U autobusu lumpovao. I grlo  noćima gubio. I na stolovima plesao. Pivo, vino, rakiju pio. I druge smetao,ali i radostio.Misli prijašnjeg bivanja i sadašnjih zbivanja pomiješani u jedno klupko. Čvor koji čeka mač. Da presječen ostavi raspetljane misli. Da sjevne i osvjetli put kuda poći.I opasno je to stanje . Od toga se može i umrijeti.  Ali sigurno ne od dosade. Možda pogon koji duh nemirni nagoni na pokret istroši gorivo i zaostanem negdje u plićaku ,koprcajući se pogleda podignutog u neostvareno.I mislio sam da ću opisati kako je to  bilo pogledati sa vrhova  planina. Sa Triglava dolje,  Sa ferate ispod vrha  na jezera Mangarta, Sa Bojinca na  najveće velebitsko Rujno polje. Ili kako smo iz kiše u buru izašli na to Rujno, malo. I pisao bih koliko sam puta pjevao i lumpovao, i u druženju i ljubljenju noćivao, al tko bi to sve čitao. Važno je da sam sve doživio. I rane  usput dobivene  su zacjelile. Pa sad u jesen prevrćući ljeta spomenar , mislim koliko je još mjesta za obići. Dragih ljudi za susresti. Nove noći nenaspavane uhvatiti. Strast podijeliti i ljepotu užiti.
Dani su kraći, ali sunce još ima snagu. Jer dok sija, nema straha od tame i mraka.
A sija iznutra.

Dva dana Velebita

Uvijek se iznenadim kako sam sebe prevarim. Kad mislim da ne može biti teže, dadem da me zavedu i ponovo se otputim do samog ruba vlastitih mogućnosti. Ima ispred ovog posta kako smo išli na Zavižan. al dobro, znalo se da je snježina ,da je taško i da je to za napete. I preživio sam. A sad je proljeće. Uskršnje su pisanice već zaboravljene .Pjev ptica i trava zelena, već u parkovima jednom pokošena. Pa što nebi opet skočili do Velebita. Sjeverni smo burom omeli, a sad južni suncem sapeli.Silni dogovori,pregled prognoze promišljanja odustajanja i onda ipak odluka . idemo. Poziv   na druženje  se Ličanima nemože odbiti. Četrdeset godina postojanja Gospičkog planinarenja. A znali smo da će vrijeme biti onako. Za planine nikakvo. Ranko Baždar,kome se Biba zadnji tren odmakla i ostavila ga sama sa nama, Ogi i ja. Klasika ,kupovina i priprema ,sendviči sok i voda i svejedno lagana roba. Svi  bez gamaša ,a Ogi i bez jakne. U pola pet pokret. Frajeri, koda nikad nismo bili. Autoput i kava kod Macole. Bi, da to nije poslje Gospićkog izlaza. Ipak ima birc  u centru, do šumarije,koji i tad otvara.  A Ranko ima oko da ih ugleda .Jer kako smo krenuli debelo bi prerano došli.  Kava ,pa druga, u Gospiću,pa u  pekaru po peciva . I pokret,preko Velebita ,Baške Oštarije i Prpa. Put ide u Oštarijama  pored planinarskog doma ,gdje je zakazana družba,al tamo još nigdje nikoga . Samo jedan planinar, odonuda, koji kaže da rano je. Onda  smo prvo produžili do Kubusa, da ukrademo i u glavi spremimo sliku Mora.Pa ostavit stvari, tu di je poskok doma. P.D.Prpa. Naravno da je naš vodič ovdje već domaća biljka.Tu on i Biba klate godinama.E sad  ti ide kava, rakija,ključ od bungalova ,i kupnja najnovijih knjiga.Ogi odmah kupi tri, da ne moramo mi.I ajde  van vidijet ,veliku u terariju ženku poskoka. Netom ulovljena. Samo nas iznutra kibicira.Malo smo  posjedili ,pa hajmo  dolje ,natrag do doma,kraj Velebnoga.E druga priča.Autobus Varaždinaca. Pa tu već ima i uštipaka,koje uzmemo, jer rakiju koju nude nećemo,natočio me gore Prpa. Mada ova moja dva druga ni ne piju,ja ne vozim i mogu. A i u brdo idemo,brzo će nestati to.Pokret kuda će tko. Mi ćemo naravno najtežu. Na Sadikovac, pa sa njega na Konjevaču. More, velim a pojma nemam di je to. Ma nema problema ,kaže neki raščupani,tu je to,brzo se to. A uz njega odmah  graja. Miki ,to je tebi tako,ali ne za obične ljude. Skauti su to i njih jedanaest će istu rutu ko mi. Vođa im  je poznati Miki. Vele da je on ko naš Dino ,Velebit uzduž i poprijeko prokrstario. A što ima ljutiku rakiju,odmah sažiže grlo, a ni takla ga još nije.Pošteno me upozorio. Mažu grdo. Nema stajanja ,i gledanja ,a Ogi cvjeta . E to je to,tako on voli. Uz put naiđu  djed likota i unuk Andrija. Djet naprtnjaču, a malac dobru volju. Eto  tako se uči kako se voli domaja.To mi je ostalo od tog susreta . Sat i po do Sadikovca,pogled na otoke i more pod nama ,pa odma dalje. nema tu puno stajanja. Skauti jure a mi smo sa njima. Spustimo se u dolinu i već krećemo kroz šumu, a nema Ogija. Pa čekaj,pa ga zovi, a on se vratio . Drugi mobitel izgubio. Pa trk natrag. Nismo htjeli nas dva zaustavljati ekipu, mada su nas htjeli čekati, jer je Oga mobitel našao na pola brda i javlja da stiže trkom. .Idemo dalje kako nam je Miki rekao, tačno sva križanja prođemo i pod brdo na čijoj gornjoj trećini snjeg leži dođemo. Konjevača. Kiša lagano počinje ,blato se polako podiže,i sve je teže i teže. Strmo mokro i sklisko. Al štapovi bogovski pomažu. Bez njih ne znam kako bi išlo. I mic po mic dokopamo se snijega. Mokar ali nije zaleđen. I ide puno lakše. Odozgo hrpa ljudi silazi, samo po snijegu lete . Sve mlada čeljad ,ovo im je igra. Moj nutarnji  ložač podigao temperaturu u kotlu do kuhanja ali sad smo tu. Blizu vrha i eto bure i oblaka. Došli na vrh,a od pogleda ništa. Gore naši Skauti,i Mikijeva ljutika. Veli pravi si planinar. Odma se prišmajhlaš. Smjeh i oni odoše a mi ostadosmo pregrist nešto, jer treba dolje sići. I opet počinje kišica. Da nebude dosadno i ne mislimo kako je lagano.  Opet štapovi,čak  je i Ogi granu našao, pa se i on podbača. Strmo .strmo i sklisko. I ja i Ogi smo se ,veli Ranko,bome  napadli. A svaki samo po dva puta,nije to ništa. Tek na laktu modrica. Komad snijega ,pa blato pa mokro kamenje i tek onda livade.I siđemo dolje. pa prema Brušanima i odande će nas neko pokupit pa do doma.Tako govori naš Ranko .I ja pomislim dolje je lako i to je to. Na putu potok. Gorski. Čist ko suza. A ja žedan.Zalegnem pa se napijem . Voda medena studena. Velebitska. Spustimo se do lovačke kuće i tamo tri skauta stoje, a drugih nema . Oni otišli ravno, a ove druge Miki poprečio kroz šumu preko drugog potoka. I dogovor, ne ide se na cestu, nego Terezijanom i ispod dalekovoda. Bez marke do Oštarija.I štaš sad . Kud svi turci tud i mali Mujo.Po brvnu preko potoka ,Terezijanom komad, pa desno ispod dalekovoda. Udri uzbrdo još oko sat i nešto. Ranko štopa vrijeme,  ja samo hodam. Tako da nemam pojma. Uglavnom ispali smo iz šume na cestu kod same table Oštarije. Pa u dom. Pa po grahu. Al prvo rakijica za aperitiv.Ispada da se samo pije al to je tako malo spram te planine da u oko stane.Tu naletimo na Tomija Perušića. I on je došao pozdraviti  Ličane. U  dvorištu razapet šator. Unutra govornica, šank i muzika. Pa kako to ide po redu, govorancije, priznanja, Odsvirana Vila Velebita,i šank se otvara. Varaždinci plešu, doveli su ženskadiju, domaći plešu,njihove su tu. Vani puše i mi se pod šator vojni stiskamo. Brzo to nama dojadi, pa bjež. U auto i k Prpi.Lagano se mrači. Malo se presvuki ,došli u boravak.popili pivo, malo priče pa u krpe. Odmah sam se onesvjestio,tako već dugo umoran nisam bio.I tako je prvi dan završio.

Nedjelja. Malo je oblačno, al sunce proviruje iza oblaka. Bit će dan i po za po planini bazati. Sinoć nam je Darkić dao nogu. Reko da će s nama, al mu se sada neda otić iz skupo plaćenog Zadarskog apartmana. Pa nebi ni ja ,ako ćemo pravo.Posuđujemo kartu pa put pod noge.Karlobag. Opet kava na zatvorenoj terasi jer grad još spava.Magistrala je cesta koju moraš voljet samo zbog mjesta koja su kraj nje posađena, mora i uvala oko kojih zavija. Prekrasna .Big-vol je u Starigradu ka kome vozimo. Natjecanje penjača u Pakleničkom kanjonu. I naši su taamo. Zovemo ih a oni gdje bi sjedili nego kod Dinka. To je ta birtija. Za njih jedina. Jer ko tamo se s nikim ne pozna ni penjao se nikad nije. Vesele se kad nas vide i sjedamo s njima . Veljo priča kuda do Bojinca a Dinko juče gore bio, jer od kiše penjati se nije moglo. Malo posjedili,oni odoše u kanjon penjati. Tu su se dogovorili ko će kuda i sa kim,a mi u auto pa natrag u brdo. Cestom asfaltnom za Veliko Rujno. Ja mislio i to je neko brdo. A ono livada. Ogromna. Prekrasna. Al to ide poslje, divljenje ,a put mjerkamo hoće li bus tuda moći da se društveni izlet ovdje dogovoren provede. Mali može, al veliki nema šanse .Nemože kroz ove zavoje . Uglavnom stižemo do parkinga ispod križa i kraja asfaltne ceste. Tu iskrcaj, ključaj auto pa za markom dolje u žbunje sa ceste.I nije teško sve je stepeničasto al već je sunce se izdiglo i zvizdan ugrijao. Na pola puta leži,a prešli ga Ogi i Ranko, pedalj dug poskokić.Smoto se i grije. I slika ga Ogi, a za poredbu je i cipelom kraj njega stao,kad se ovaj malac dva puta na njega bacio. Smješno i nemoš se načudit kako se on bori, a cipela ko kuća spram njega. Al nije ga Ogi više slikao,u žbunje je zbrisao. Jes vidio beštijicu kako neda k sebi. Pri vrhu mala kapelica i gore izbijamo ponovo na makadamski put. To je to. Veliko Rujno.Tu su nekad stoku napasali. A sad nema ni ovce. Idemo do crkvice tamo je odmor. I pozvonim zvonom. Nedilja je i treba crkva zvoniti.Kod crkve je i kontrolna točka. Danas trče trekeri četrdeset dva kilometra sa par vrhova.To je isto u sklopu tog Pakleničkog festivala. Niko neće da priča,samo projure kraj nas.Vrijeme, vrijeme,sory.I Zadarski pripadnici Hvidre tu kraj vikendice. Kuhaju kotlić,imaju neki spomen skup poginulima . Ispozdrvljamo se, malo ćakule ,pa komadić puta nazad i motaj desno kraj kuće u šumicu. Osim marke, povješali su žute vrpce za trekere, da se vide iz daleka, ali tačno gdje je i marka za put, pa je sve jednostavno. Do trena kad njihove idu lijevo markom  na sajlu ,za Bojinac a marka desno ide dolje. Mi za markom desno ,lakše je za izlet ,pa skroz oko kuka okružili i s druge strane došli. Dugačko pa smo već posumnjali, da smo mašili. Piše uz marku broj 9 ,al toga na karti nema . Pa ne znaš jesmo dobro il smo fulali. Al dobro je bilo. I okolo,okolo,okolo pa  uđemo u same stjene, pa grebi po ljuskama rukama i nogama i pomalo eto nas gore. Vidik fenomenalan. Dan fantastičan. A jutros sam sumnjao u sebe, nakon onog juče, da ću moći. Šteta bi bila prevelika, ali noge su se razradile malo od hodanja, pa se moglo. i sad smo tu. Zovemo našeg apartmanskog druga, koji nam čuva odstupnicu i trenira jako u velnesu, da ga zezamo. Šala i radost i smjeh na obje strane telefonske slušalice. Pojest ,popit pa dolje. Ovaj put po sajli. E to nije baš za svakoga . i suho je i lijepo je i čvrs je taj kamen i nova sajla al ja mislim da ju je pet puta lakše popeti, nego tuda sići. Ko se tu naumi nek ovuda ide gore, a ako je nesiguran ,okolo nek ide dolje.A ni to nije bez vraga,al je ipak blaže.Spustili se niz stjene pa polako stazom do auta popreko markirano, da se ne ide na Rujno. I tu ustanovim da su divovi postojali, jer tko bi onolike  ogromne  okruglice na vrhove okolne onako postavio. Ni današnje dizalice. A da se drmalo i  u potresima se tako stvaralo, samo bi se to dolje  skotrljalo. Nebi gore ostalo.Divovi su se tu garant  klikerali.I tempo tempo,pa se začudiš kad se okreneš, koliko se daleko učini gdje si nedavno stajao.Već gledamo Bojinac sa parkirališta pored auta. Krećemo dolje,a blokira nam kočnica. Smrdi u autu po gorenju. pa je morala bit intervencija . Kotač dolje kamenom po kočnici, uje iz motora u klipić i sve funkcionira.  Na pumpu natočiti auto u Srtarigradu.Na kiosku natrpati ribice u sebe u Karlobagu.Na Oštarije vratiti kartu, pa bris preko Velebita prema Korenici. E kad smo tamo došli,Jazbina birc, još jedno piće jer su se slane ribice upalile .I od tuda  mi sigurno starom cestom, starim golfom sa  starim šoferom, koji ju je stoput provezao,kući dođosmo poslije ponoći. Dva dana Velebita.

 Pa ko to more platit.

Zavijani na Zavižanu

Subota ujutro. U sedam je sastanak iza knjižnice. Društvo mi  ide na laganini izlet u Istru. Ali se  par nas čudnovatih  još u četvrtak dogovorilo da  i mi idemo vidjet more.Samo odozgo,sa Zavižana..  Dan prije pokupljene dereze i cepini za zlu netrebalo, jer gore je po ledu hodat normalno.Pola snježne  kape brda je zaleđeno. U sedam je dogovor,ruksak natovaren.još noćas,jer nije se izdržalo, nego se još i u birtiji  iste noći komad odlomio. Čak se ni jelo nije nabavilo,samo da soka i vode ima dovoljno. I dojurim raščupan u sedam sa stvarima i ogledam se a još nikog nema . Stižu .Kapaju po dva, po jedan. Dinka s novim cipicama , juri za Karlom i Dadom ko navijena ,al nema sustizanja. Ovo dvoje leti ko na raketi.  Ana i Iva već su došli pa se skupa okrećemo gdje nam je vodič,drug Robert Lemić,al Lemi za domaće. Zovem ga a on vodi frenda, Dragu iz Zaprešića. I to je to . Krećemo. Do Špara po malo jela i kava jer vani počinje da pada. Na putu ralice i snjeg koji sipa. Zanimljivo da niko ne kuka nit se plaši Velebita.. Jedino mi Dinka hoće rupu na podu napravit kolko stišće brenzu koju nema.. Snijeg je na cesti a meni se žuri. Izlaz Otočac. Na pumpi još jedna kava i čekamo drugi auto kog vozi Drago. I onda dalje po zavojima ,Krasno,pa još malo i ugledamo poznati auto na Oltarima. Već je ga je tu ostavio Siniša. Uz njega Dinko i njihova mezimica Ivana. Uvjek je vode kud god poželi. A ona hoće sve,gora je i od mene. S tom razlikom što ona i može, a ja ne. Elem ,napisala bi jedna moja drugarica ,kad smo aute u snijeg uz pomoć ralice,bog ju je poslao ,spremili stiže i devetoro napetih ko mi iz Pakraca. Gore više, kombi GSS-a. Pita cestar iz kamiona sa solju, da kakav skup gore imamo. A šta da mu kažem?Bena, ko ja. Pošli smo. I snijeg je i zima ,i teško je. Al ni neznam koliko će biti teško.. Prošli su već neki pa je staza vidljiva i ne upada se previše . Tek na mjestima. I ja imam nove cipele za prvu šetnju namazane. I dobre, ne žuljaju, ne cure i ne zebe u njima, I Dinka mi se hvali.,kako su njene slovenske odlične. Dobila je od Lemija zadatak metle. Tj da zadnja bude . Što smo dalje, meni je teže. Natuko sam od ljeta kile,dva tjedna ležao bolestan,i zapio pola noći. Pa sad plaćam danak. I ruksak je dvajskilski. Bome sam si se dobro sjetio svih svojih ,što sam ga tako natrpao. Al šta znaš. Svašta pričaju pa nek ide. Nek se ima . Dok sam izlazio iz kuće sa njim sam na vagu stao. Bez jakne i buca i dereza cepina . I tako "gol" je rekla stotrisedam.. I sad još ni dopola nismo stigli,a ja pitam "Papa štrumf,jel ima još puno" Al ide ova mala zamnom i neda mi stat. Samo viće ,ajde,još malo. Baš sam bio nešto napižđen na nju od Paklenice,al sad je....nemam što reć. Pazi name koda mi je sestra.I tu ti par puta Pakračani mimo nas,pa onda mi mimo njih. .To je starija ekipa al ide ko navijena. . I Ima jedan,Žare,ne ide sa njima nego kad me skefala kriza i da ću malo stat i on staje i ide uz Dinku i mene. Vidi čovjek da nije više zajebancija. Jedino mi je bilo teže na prvom putu do Triglava.. Samo posla samnom imaju i veli i njihov jedan kom sam gore u domu figu pokazao, da sam malo pretjerao,i da je to opasno..Al vade magnezij, kolu ,suhe marelice. I kljukam se svime time ,i ide.Ide I dolazimo do vrha. Golet zaleđena burom ovijena a snijegom pometena.. I nemože više Dinka moja polako. Sporo joj je a i bura je hladi ,a ja ne mogu brže. Al čekaju nas gore  svi naši. I Žare ide uz nas. Njegovi oblače za led dereze. A ja netrebam. I u taj led svojom težinom za dubinu ripne upadam i meni se ne kliže.  Nisam sasvim zaostao i hoće da svi skupa uđemo. Veli mi Dinka ostavi tu ruksak. Tu? sto metara pod domom.? Pa nebi makar crko. I jebote tih sam se sto metara tri puta odmarao. Kapa mi se komplet u pleh ledeni pretvorila. A bura dere da kroz jaknu jebenu probija, A ja unutra gola voda. Mokar. mokar.Veli Lemi skidaj cepin s ruksaka tako se u dom ulaz. Jebiga,ja ne mogu. Pa nek se ljuti ko oće,glavno da sam stigo. A dom zavižan(zvijan)do gornjih prozora,na katu. Ujutro su lopatom svjetlo u blagovaonu puštali.. I onda odmor Nakon pet i po sati hoda .
 Pitam rakiju domara Antu i izručim pozdrave od Pernara, al ništa. Nema ni vode ni rakije. Samo vina i pive.  Voda smrznuta, rakija popijena. Jaskanaca buljumenta, a naoružani plastikom i vinom unutra. Ovi naši što su prije sa skijama došli igraju ono nešto četri u redu.  Ja ću onda ipak malo jest, pa ću pivu. Pa ću crnog vina ,pa ću bjelog vina . Pa ću još jednu pivu. Vani pala magla ,pa pala noć,al raspoložeenje raste a ne pada. Odoh u kuhinju kod Ante pa zovem rundu za birtiju. I kreće kod Pakračana pjesma lagano. I samo aj ovu aj onu, more ova, more ona . Eto ti mog gitariste,Siniše,nemože ni on odoljet pjesmi, pa kad poče pjesma samo se vije . I mrak pade i odoše neki  spavat . Dovukli madrace i legli ,al mali vrag od Karle natakao se i samo dalje vodi pjesmu. Jedino što sad moramo tiho, a mene prebacilo. Ne skroz ,tek toliko da me moraju ušutkavat. I struju Ante ugasio,al nema veze. ima svjeća. Ipak su se razišli i zalegli,jer mora.se ujutro dolje.A ja kuću, štaću ,na klupu u kuinju.Mrtav umoran i pripit, nemam problema sa snom. Kako lego ,tako zaspo. Al nevalja na javnim mjestima spavat. Uvjek neki neurozo baulja rano ujutro. Od pol šest je počela neka iz Pakraca jurišat tamo amo, ko muva bez glave, tražit stvari da ne zakasni u sedam.na Veliki Zavižan. A išli su u pola osam. Al sad nema više spavanja. nego čekaj  Antu i kavu i zajebanciju, Jer znam,biće garant,nakon pijanke. Prvi Ante pita "Kako je slavuj.Jesi žedan,jer ko rakiju večera vodu doručkije."  A jesam već tri čaše sljuštio. Zna čovjek . Iskusan.Godinama prati i dočekuje  vakve ko ja.I ostade ja  taj dan slavuj . Samo su me pikali. Al ja sam  danas malo utišan. I nije mi nešto dan. Bog zna zašto. . Vani bura i sunce. I ledeno ledeno.  Spremamo se . Robu,ruksake,osušeno,hranu vodu. Sve. Samo sad je sve puuuno lakše. Popilo se pojelo se ,olakšalo se ,i idemo DOLJE. A tu sam ja sa svojim kilama kralj. Pozdravljamo se sa našim skijašima koji još ostaju, a Siniša lagano još prebire gitaru. Vani dereze na noge ,cepine u ruke,mala Lemijeva demonstracija zaustavljanja i krećemo. Prvi su mi put dereze na nogama,al nemam problema. Časkom smo prošli led, to čudo s nogu skinuli i dalje kroz snijeg novonapadalih trideset centimetara prema dolje se kotrljali.. E sad kako nam  Jale ima koljeno sje .. Tako su sad kod njega nastali problemi. Gore ide ko zmaj,al dolje samo stišće zube i usrkuje zrak.. I neda da Karla vidi da ga boli. Pita ga Drago da mu uzme ruksu, a ovaj se samo brecne kratko"Nedam". I štaš s benom. Samo su nam Ivica i Anica par bez premca. Ona slika,on se smije i nemaš pojma kako im je. Ma imam,guštali su oboje kao i ja. Dan prekrasan.,sija sunce, a snijeg pada. Samo mi je Dinka nabrijana. Posijala iskaznicu i lovu negdje a  nezna gdje. Al svejedno mene zajebava. Našla strgani štap pa kako je lagana i ide naprijed, meni zadnjem ,u snijegu "slavuj" napisala.. Još malo o sinoć, zafrkancije nikad dosta. Za spust čerti sata,tako su mi rekli,jer ja ne štopam vrijeme. Samo je na jednom mjestu bila marka zatrpana pa smo tražili puta.. Do auta lako,a kedi se zamrzo pa kroz bunker u njega i onda ga pali da se grije,al ništa. Vani se skinuli,i svi se kroz zadnja vrata jedan po jedan preko zicova ukrcali. Do Krasnog se otopio pa smo mogli ko ljudi  kroz vrata,na drenovaču rakiju.. Al niko nam nije stao na ruku. Šala. Kava i rakija ,častio nas Ivica,pa do Karlovca.. Razračun troška u autu , u Grinbaru Drago rundu platio ,pozdravili se ,pa se doma razišli.
I baš je bilo krasno.