Što se bore misli moje

Ljubav je rijetka ptica,što tek nekad slijeće na  zelen  izbojak drveta života.Ne valja tu grančicu ljepilom mazati,u htijenju da ostane,ptičicu loviti. Nisu Njoj krila data da samo jednom leti,jer uhvaćena u krletci, može samo mrijeti. Pjesmu što svu  čar daje, samo slobodna može pjevati. Pjesmu bez koje ne vrijedi živjeti. Bez nje  nestane sve i izbojak i ptica. Oboje, od samoće i tuge.Ali kad zna ptica ,da je slobodna  i gdje slijeće sigurna,doletjet će opet. Pa od pjesme njene izbojak grana postane, Gdje može i gnijezdo sviti, pjevati i kad god poželi,bez straha odletjeti. Ali je mami više što zna da je uvijek čeka grana njena . Da nam na  njoj, kada dođe, srca pjesmom slatkom osnaži i smisao življenju da. Slobodu ljubiti kome je sudbina.. Uvijek ,od postanka do kraja. I kad na njoj ptičica  ne spava,vrijedi  je čekati. Doletjet će ponovo, jer jedno su ptica i grana.