kad se studen kao Dunav razlila

Na današnji dan,18.studeni.1991.pao je Vukovar. Pao je grad koji je dao slobodu Hrvatskoj. Grad u kojem se živjelo radilo i snivalo. O svojoj zemlji. O slobodi. I kada je Hrvatski narod 1990 godine proglasio svoju domovinu samostalnom državom,oni kojima nije to bilo po volji,uperili su oružje u naše ljude. Srbi,koji su dotada zajedno sa nama živjeli nisu mogli preboljeti. Da nema više Jugoslavije. I da će se ubuduće hrvatska zemlja Hrvatskom zvati .I dok ih je dosadašnja zajednička vojska obilato naoružavala,i širila laži kojima je među njih posijala strah i mržnju, u kolovozu te godine ,okupirana je Baranja,Tek je mala skupina hrvatskih policajaca pokušavala održati red,u i u okolini Vukovara..Jer postali smo država,u kojoj mora biti reda.. Ali nisu nam dali da budemo što jesmo i kad su u Borovom selu naoružani četnici sa onima koji su im se pridružili ubili dvojicu policajaca,prestalo je sakrivanje. Pokazali su zube.i pravo lice . Nismo se dali,jer mi smo samo svoje branili,Kada je  naša   policija pokušala sa malobrojnim snagama uvesti red,dočekala ih je zasjeda . Ubijena su dvanaestorica policajaca ,a mnogi su ranjeni. Tada kreće otvoreni napad svim snagama na Vukovar. Topovi,tenkovi, avioni,raketni i mino bacači kreću razarati grad. Granate nemilice padaju na sve. Na kuće bolnicu, škole, crkve. Vodotoranj je rušen da nestane vode. Ljudi ne izlaze iz podruma . Ne postoji škola. Nema kreveta ni krova . Nema doktora da liječi kašalj,jer pogođena bolnica puna je ranjenika. Branitelji, malobrojni, slabo naoružani nisu Vukovar dali. A grad je bio sa svih strana okružen. Srpskim rezervistima,četničkim dobrovoljcima i vojskom JNA. A ta je vojska imala svu silu oružja. Na grad su poslani tenkovi da željezom i vatrom prokrče put i slome otpor. Ljudi željnih slobode u svome domu. U svojoj zemlji. U svojoj Hrvatskoj. I mnogim je od tih nemilosrdnih željeznih grdosija Trpinjska cesta grobljem postala. Jer branitelji su imali zolje i srce,da svoje obrane. U tom gradu su bile njihova djeca, žene ,prijatelji ,majke. I dok je kroz kukuruze postojao i malen prolaz kraj Marinaca, sela prema Vinkovcima, kojim su stizali municija, ljekovi, hrana i ljudi spremni da uz one koji ga brane stanu rame uz rame ,nisu nam ga mogli uzeti.Vukovar. Grad na koljenima, izranjavan,izmrcvaren tisućame granata što su na njega mjesecima padale,zasljepljen dimom zgarišta kuća u kojima su nekad živjeli . Igrališta gdje su se djeca  igrala a kojih više nema .Prerovana granatama. Samo ruševine i smrad raspadanja . I nijedan dan nije bez suza prošao. Plakale su majke .Plakala su djeca. Plakali su ljudi. I nisu popustili.Oni koji su na pragu svojih domova stajali ,do zadnje su kaplje krvi svoje čuvali. Nekoliko stotina pripadnika Zbora narodne garde i policije ,i oko tisuću dobrovoljaca koji su prišli braniti  grad,naš Vukovar,svoju čast.Svoju i našu slobodu,ondje u raskomadanom gradu,nisu ipak mogli savladati i oduprijeti se silnoj nadmoći vojne mašinerije.Više tisuća četnika i mobiliziranih rezervista poslanih iz Srbije bili su prevelik teret za malu vojsku naših branitelja grada Nebrojeno puta prije uspjeli su ih spriječili da uđu u Vukovar, ali toga dana 18 studenoga,na današnji dan1991, popustio je bedem pod  silom oružja. Tri je mjeseca trajala opsada, i oni koji su zapovjedali njome nisu znali koliko je čvrsta  ta obrana. Tri  mjeseca, nisu uspjeli pokoriti opkoljeni grad. A onda kad je pala utvrda, divlje su horde upale u grad. Popalile što spaljeno nije,popljačkale što nisu granatama uništile.  Ranjenike iz bolnice na Ovčaru odveli i pobili.. Žene, djecu,starce,tenkovima iz grada otjerali.Ljude u logore odveli.
Ali mi smo se vratili. Jer nemože se uzeti što nekome pripada. Po pravdi i  Bogu.I nije pomogla ni sila oružja. Naša su, njihova su.  srca bila  jača. Danas na taj 18.studeni kad je pao Vukovar,suze su kao Dunav sve Hrvatsko poplavile, I zbog tih ljudi koji su poginuli, patili, za svojima žalili,bez ičega i bez svojih najmilijih tamo ostalii ,svake godine na današnji dan ,18 studeni , kad je slomljen  Vukovar,dan je  naše žalosti, ponosa i slave, I mi se sjećamo  žrtve koju su podnijeli ljudi Vukovara i ovim im dajemo znati da će zauvjek uz nas ostati. Podsjećanje na  one koji su nam  pokazali  kako se brani i  kako se voli svoja Domovina.

Nisam mislio,ali kad sam to noćas za školu napisao, neka se vidi i ovdje moje promišljanje o zbivanjima  i muci tih ,sada već davnih, ratnih godina. Zato što su i neke moje tako proletjele.Pa me danas peru uspomene.

Što se bore misli moje

Ljubav je rijetka ptica,što tek nekad slijeće na  zelen  izbojak drveta života.Ne valja tu grančicu ljepilom mazati,u htijenju da ostane,ptičicu loviti. Nisu Njoj krila data da samo jednom leti,jer uhvaćena u krletci, može samo mrijeti. Pjesmu što svu  čar daje, samo slobodna može pjevati. Pjesmu bez koje ne vrijedi živjeti. Bez nje  nestane sve i izbojak i ptica. Oboje, od samoće i tuge.Ali kad zna ptica ,da je slobodna  i gdje slijeće sigurna,doletjet će opet. Pa od pjesme njene izbojak grana postane, Gdje može i gnijezdo sviti, pjevati i kad god poželi,bez straha odletjeti. Ali je mami više što zna da je uvijek čeka grana njena . Da nam na  njoj, kada dođe, srca pjesmom slatkom osnaži i smisao življenju da. Slobodu ljubiti kome je sudbina.. Uvijek ,od postanka do kraja. I kad na njoj ptičica  ne spava,vrijedi  je čekati. Doletjet će ponovo, jer jedno su ptica i grana.