Nedjeljom do dva

 Nedjelja je . Obična . Pa dok čekam da odlučim kud da se djenem ,sjednem i poželim da ovdje sročenu bezveznu misao s nekim podjelim. Nisam se reklamirao u poznatim krugovima, da ovdje pišem nešto. Ali niti skrivam tko jesam. Jer napisati promišljanje kojim  ću povrijediti nečiju dušu nije mi namjera. A kako svatko ima taštinu, nisam ni ja od nje operiran. Bože, pa zar bih uopće počinjao pisati da nisam tašt,i da nisam samouvjeren da to znam.  Al nije to . Umro je danas čovjek. Šprem. I nisu se mogli suzdržati ljudi da im ne provali ono sitno zavidno i pakosno iz duše.I ta mala grupica ,kako to bude ,izazove valove uzburkanih osjećaja običnih normalnih ljudi koji osjete samilost i tugu zbog smrti čovjeka kojem, po našem mjerilu, nije bilo vrijeme da ode..A samo time što je htio i postao ono gdje su ga namjestili ,za sebe govori da nije žalio sebe, da bi drugima bilo bolje. I to je svojim htjenjem i radom ostvario. I sad neke sitne duše koje ni sebe same nisu u stanju namiriti, sude čovjeka o kome ništa ne znaju. Tko im daje to pravo,i kako su moćni da si ga uzmu . Jer zamislite u zemlji "vjernika" nije rekao da je pobožan. I nije u zemlji biznismena vozio brod ili majbaha kojim stoci sitnog zuba pokaže gdje su u stvari. Niti si je obezbjedio blindiranog BMW-a da ga ne stigne bomba  od bog zna koga. Ništa nije od toga imao, a zamjerila je ta beskrupulozna stoka što se za život borio. Svoj.. Jedino što čovjek na ovom svjetu stvarno ima i neprocjenjivo je bogatstvoto je njegov sam život. Kakav god bio, dobar ,sretan,bolan, tužan... Kakav god,najvažnija je stvar u životu život sam. A sve to što imaju i mi želimo imati,ili nam se čini da bi trebalo oteti. Možda samo uživati ,bez potrebe to  imati. sve su to obične željice. I slažem se da se traba o sebi skrbiti i život u red  i sigurnost dovesti i imati nije grijeh.Ali o borbi  i htjenju u bolesti, stotinu je narodnih mudrosti o tome izgovoreno i neću nijednu ponavljati.Čovjekovo je da bude,i  ode. a ljudsko je da mu o djelima sude. A moja je baba rekla da neće ni bog svakoga k sebi. Pa nam danas Pinokio ,i dalje priča bajke, a dotur koji sve znad će nam i danas objasniti da nije on ništa loše mislio ,e njima će se već pokazati. Niko nije uteko sudu i neće. Ako jesu ljudskom ,al jebiga ne mogu onom drugom u poravnanju. Jedina je pravda da smo u tom svi jednaki i da niko ništa ne može odnijeti. a ostaviti može samo sjećanja. Dobra ili zla. I kako je danas  ono gdje će nam svjetska lopina objasnit zašto nije on kriv i kako je lova koju su mrknuli, u stvari njima zbog nas trebala, završiću ovaj post,jer dolazi taj famozni Nedjeljom u dva. Da vidimo i tog njega. Izabranoga.

Subota

 Nisam nešto napaljen na pisanje . Danas su nam planinari na Grintavec otišli. Drugi dio poznatih sa novom školom P.D.Dubovca na klek se zaputio.. A ja??
 Oprao auto,namirisao ga. Ošišala me Ivana. I namirisala. Pa  sad se kćer čeka .. I ide se .. Naveče je Svadbaaaaaaaaaaaaaaaaaaa.

Lamentacije o svačemu,jebiga.

  Stavio bih sliku, al nema smisla  imat groblje na postu.


 Eto kako sjednem na kavu i otvaram novine tako same iskaču stvari koje me sekiraju. Ja karlovčan,pa si mislim,šta koga briga kako je Marko ofarbao svoju grobnicu. Oće čovjek kad legne zauvjek .spavat u boja breskve  kući . A ne daju mu..Mada mislim osobno da reda mora biti,,i da ima nekog smisla kad se bune  konzervatori . A oni i jesu to što su jer su konzervativni,oli ti zaostali u vremenu ,pa se bore da i prostor ostane kakav je. Elem,da se povratim na prvu misao,o redu,kao da bi u bikiniju došli u kazalište,tako paše i grob boje breskve na groblje.A s druge strane dugačko je to zauvijek. I nakon nekog će vremena, kad moći ponestane,i tako  vrijeme, kiše i sunce sve u prvobitno vratiti..
Pa onda na drtugoj strani opet o mom gradu. Lažne diplome. Pa jebote šoferi slagali, imaju papir da znaju voziti. A znaju,godinama su smeće vozili i kamione nisu slomili. Pa valjda onda znaju. Neznam ko je uopće izmislio da preko vozačke treba i svjedođba . Valjda su oni u komisiji koji su im vozačku dali znali dal znaju voziti..E a sad je pitanje zajebano Ako nisu to smjeli i znali su ,a jesu znali da još papira trebaju ,oni su ih sebi kupili. Dakle svjesno su varali. I uzeli kruh onima koji su u školu išli u poštenje i zakone vjerovali. Dakle šta bi sad trebali ti koji su lagali. Ništa. Samo vratiti novac koji su nepošteno uzeli. Čak može i bez kamata. I bez pogovora. Jer su ruku u džep nekome ko je to trebao raditi zavukli i ukrali mu njegovo. A onoga tko ih je naputio kako će to dobiti,i onoga ko im je dao da taj papir za novac mogu imati,e te treba za primjer zatvoriti. Pa će ubuduće svi znati što se nesmije i kako baš nije dobro lagati, Lažu inače svi ,pa i ja kad se time nikome ne škodi. To zovu bijele laži Al nikome kruh ne otimam,nego radim a ne varam nit se varanjem služim da bih radio. I dužan sam a sve zato jer radim i ujutro idem na posao. A mogao sam i ja kupit diplomu ,i zaposlit se prek tetca negde- Branitelj. U vojsci ostat il se negdje u općini il u bolnici zaposlit. I imat plaću dobru za potrošit,i nebit dužan a u fušu tuć isto to. da se ima. A ne ovako da me vise u poreznoj. A ja nemam dosta za sve što treba,pa kad nema dosta, prvo se ne plati onome ko ima i može čekati. Jer najam se za stan i režije mora platiti,gazda te istjera i iz radione,pa gdje ćeš onda raditi. Djeci za školu,ženi za robu . Pa onda treba i jesti. A i živiti treba . Neide se raditi da vojska policija ,učiteljice i doktori dobiju plaću. Trebaju je dobiti ,i trebaju nam svi oni ,ali  tek kad  ja dobijem. plaću koju zaradim. A sad  su malo naopako stvari postavljene,nemaju ljudi gdje raditi ,ništa se ne proizvodi ,pa im ni moje usluge ne trebaju ,pa ja nemam za što sve trebam. Pa kako da onda ne budem dužan. Jebiga. Mogu ovako do sutra , Kako su fabrike srušili i na njihovo mjesto postavili svoje dućane pa nam svoje takve stvari ,ili kineske sada  prodaju. .Mislim na EU.I lovu za kanalizaciju nam posuđuju,al za fabrike koje bi radile, e  za to nema. Može investicija u superbrzi internet u Zg.,70 milja eura,zamisli lovusine.al Jugoturbinu zatvori. Posudićemo vam da si možete od nas kupiti.,I to iz Naše banke pa bute i cinze(kamate) rigali. Duple. Pa sad ja nemoj bit dužan,i radi i sve plati. Kako jebote., a treba mi. svašta. Jer živ sam čovjek, i živio bih i ja. A kad me nebu nek me ... makar i u breskvastoj kući
Jebiga.

ovdje prvi penjački post

 Nekako kad se spomene dabar, mene opali slika malih glodavaca što ruše grane i vuku ih do brana koje prave.  Ali nije kvaka u branama koje zajazuju vode, da im osiguraju dom. Ovi su Dabrovi, koje smo pohodili, druga vrsta ,Tu su okamenjene brane, da  zaustave oblake  i uhvatiti munje, koje se nad morem sakupe. A more je u vidiku njihovome.Samo se do kukova, kojma se  diče, treba uspeti i onda uživati. U pogledu, u mirisu, u uspjehu. I nijedan uspjeh ostvaren nije tako drag,kao onaj kojeg djeliš . Sa ljudima kojima je stalo.I sami su došli ovdje kao i ja da se dive i pokore što još nisu.Pokoriti mislim same sebe . Jer stijene Ravnog dabra samo su utočište izazova koje treba savladati. Koliko smo se već puta kretali i pokretali, dogovarali,ali nije se dalo. I konačno je svanulo. I napelo je nas nekoliko da se ide. Da se vidi i osvoji ono što se samo sa slika ogledavalo

 . Na sastanku je dogovoreno da se ide . Makar i samo nedjelju.i tako je plan skovan.Ali promjena je bila dobra,nagovorili smo i Sinišu ,pa su u već u subotu za Ravni dabar otišli bjeloglavog Siniše autom  Danijela Ivana Velimir i taj skromni momak Siniša. Otkantao je raspuhani vikend surfera za druženje nekih starih i sasvim novih penjača.  I što je prvoga dana bilo,tko je koga vukao i pomagao,na kom su kuku spavali i tijela odmarali, neznam. Jer ja sam sa planinarima i svojim dragom obišao Svetu Geru i naš dom na Vodicama. Dvadeset devet ljudi svake vrste, snage, obujma i volje družilo se i bilo nam je lijepo. Mada sam malo noge ubio ali nisam odustao. I Sandrica je rekla  da bi voljela ali se porukom prijavila da je strgana poslije ferate negdje u Italiji da ne može poći. A ja sam obećao. Marti. Ona je ta koja može hoće želi vježba stalo joj je i zna. I grijeh bi bio da je nisam vodio i obećanje ispunio.U pet pokret. Već sam tu sa planinarima bio i gorskom se kraju divio . I ljetos sam Premužičku  tuda pregazio,sa svojim drugovima planinarima.. A kakve sam  lijepe uspomene ponio ,nije ovdje ni vrijeme ni mijesto .Elem, do Gospića autoputem,pa do kubusa cestom i mali dio dolje do odvojka za  Ravni dabar i navigacija zna, al kad je rekla desno, a pod nama provalija ,nije se više ta teta slušala ipostala je isključena . Kako kaže stara planinarska: kartu čitaj a seljaka pitaj, tako smo se mi spustili odmah dolje do stare škole, koja je sad planinarski dom Industrogradnje i tamo pitali stričeka gdje je planinska kuća Ana,gdje su nam frendovi prespaval. A on usred Like, čistim purgerskim ,daje upute da moramo curik. I poslušamo ga, pa kroz uklesane tunele dođemo ponovo dodole i nađemo si frendove. Rano smo došli i kava je na stolu. A uplaši me, kad sam ušao  mačketina napunjena ,u ormaru kraj ulaza,  koja kao da  mene vreba. Drago im je.Vole da smo došli .Ljepše je kad nas je više.  Doručkujemo a Ivana i Siniša prave raspored. Ko će s kim i kuda . Oni su bili, znaju i nama pokazuju. Ja sam par sa Sinišom. Marta i Danijela postaju Kapetanove kćeri,a u Velebit express idu za nama Ivčica  i Veljo. Mudro nema šta. Znao je Siniša što će sve biti kad mene dovuče na stjenu. Posprema se kuća. Prava lička, gdje ja glavom udaram u plafonske grede,zatvaraju se  škure  i plaćanje . 60 kn za noćenje i upotrebu kuhinje. Ložili su peć sinoć, jer Velebitu je jesen prije stigla.I ne čini mi se puno.Na pola puta iskrcaj. Rujičin kuk. S strane ceste gledam gdje ćemo penjat ali  nevidim. Oblačimo opremu, a sunce već debelo grije. Auti ostaju iza.Malo slikanja a iza zavoja u crvenom bratija . Gospićki GSS. Imaju vježbu,i dok prolazimo uz pozdrave ide  pitanje . Kud penjete, jer vježba je. Nismo u istom smjeru pa nastavljamo.. Nizbrdo,ne po cesti. Fala bogu nije sipar. Ulazak u smjer, dogovor ,Ivana uzima moj shel, jer izgorit ću u njemu a ona nosi ruksu. I Marta I Danijela imaju ruksake. I ja imam ruksak, samo ga ne mogu skinuti,i još mi je naprijed,Od nekih 12 kila previše. Prvi cug, ode Siniša a mene  ljubi  danas ova stjena. Ne opire mi se uopće. I nemam ni penjačice ali imam  pouzdanog vodiča pred sobom i sigurnog druga za sobom ,i nemam straha. Trema uvijek pomalo postoji,dali ćumoći, hoće li imati samnom problema ,ne zbog sebe nego zbog drugova.Al ide. Ide Ide . Savjet odozgo,kad zapnem zastanem . Kad ne mogu, vele mi kako mogu, A kad sjebem i ostane mi neki dio po čemu sam se popeo, ide moja Ivana i počisti, pa mi  donese do sidrišta. Gurtnu koplet .. A ostao mi je zadnji cug u glavi. Moram četveronoške, po položenom gladcu,i kad sam došao do Siniše kažem ...mijau i predem od sreće. Smije se . Al eto odmah zamnom Ivane i Velje . Ja sam najslabija karika u tom lancu. A do nas u kombinezonima idu s nosiljkama gore dolje crveni anđeli. I sa vrha sve djeluje kao da je ispeglano,a onda ih vidimo. Naše dvije djevojke. Odakle gledam ,za što se hvataju, neznam. GSS je na užetima.a Marta je na vršcima prstiju . Ona je mačka. Kako ide da ne vjeruješ. Slikam je mobitelom jer za mene to nije ni gledati.A za njom Danijela. Kraj sebe čujem Ivanu,to sam ja lani popela. Pa si mislim od kog su to čelika, te naše cure , tako tanke i mile. Bome  lijepe i sjajne a ubojite, kao i sablje što su nekad  bile.

.

Idemo do njih kad su popele gore , pa zajedno do dolje. A ono iznenađenje,malne da sam na krov kedija sletio odmah kad sam malo se spustio. E radosti,otvaram vrata pa vadim pivo . Hladno,u hladu je auto bio. I prolazi jedan plameni u crveno odjeveni. Nudim ga pivom. Pa kako  da ne, to je lička ljudina. A i rukavice po toj vrućini ima i ne skida . Vježba je kaže se. A pivo može jer je gotovo. Veljio neče više,dosta mu je i ovi se moji podjele pa odoše negdje dalje, još malo gore. A ja se uputim planinarskom markom na Agin kuk. I kroz prekrasan krajolik popnem se i pozdravim more. Viknem svojima dolje da znaju da sam gore,i naravnosliku s moba za pokazat nosim.. Trebalo mi je sat i deset da se popnem i vratim a moji su još na vrhu bili. Čekam abseil-om da se vrate. I silaze a tek jedan je. Kud bi planinari i drugovi stari  neg u birtiju i na more. Spust u Karlobag pa pravo u more. Nema se kupaći?Pih pa to su trice. Marta je skočila u majci i u tajcama u burom skorašnjom rashlađeno more. A Ivani kaže Siniša ,koji jedini gaće kupaće ima, ljepši i bolji  ti je taj komplet od kupaćeg kog si nosila. More.bistro prohladno krasno pjenušavo naše. Volim ga.Pogotovo kad se spustim s planina.  A birtija tik do mora. Prokušana,u njoj se več moja guza odmarala i pojela i popila. Naručujemo ribice krumpiriće sok i pivo .kavu. Pa udri ćakule. Ko je kako i koliko i što bi htio. I red po red plaćanje oblačenje do auta povratak i kući odlazak. Ja i Marta .Al se uzbunila kad sam rekao ne ona bu vozila, Još jedno skupljanje na odmorištu  autoputa Janjče .Kava , i poneka šala.  Marta se prebacuje na zadnji zic kedija . Pa spava do kuće,  a avantura je ova gotova.