ovdje prvi penjački post

 Nekako kad se spomene dabar, mene opali slika malih glodavaca što ruše grane i vuku ih do brana koje prave.  Ali nije kvaka u branama koje zajazuju vode, da im osiguraju dom. Ovi su Dabrovi, koje smo pohodili, druga vrsta ,Tu su okamenjene brane, da  zaustave oblake  i uhvatiti munje, koje se nad morem sakupe. A more je u vidiku njihovome.Samo se do kukova, kojma se  diče, treba uspeti i onda uživati. U pogledu, u mirisu, u uspjehu. I nijedan uspjeh ostvaren nije tako drag,kao onaj kojeg djeliš . Sa ljudima kojima je stalo.I sami su došli ovdje kao i ja da se dive i pokore što još nisu.Pokoriti mislim same sebe . Jer stijene Ravnog dabra samo su utočište izazova koje treba savladati. Koliko smo se već puta kretali i pokretali, dogovarali,ali nije se dalo. I konačno je svanulo. I napelo je nas nekoliko da se ide. Da se vidi i osvoji ono što se samo sa slika ogledavalo

 . Na sastanku je dogovoreno da se ide . Makar i samo nedjelju.i tako je plan skovan.Ali promjena je bila dobra,nagovorili smo i Sinišu ,pa su u već u subotu za Ravni dabar otišli bjeloglavog Siniše autom  Danijela Ivana Velimir i taj skromni momak Siniša. Otkantao je raspuhani vikend surfera za druženje nekih starih i sasvim novih penjača.  I što je prvoga dana bilo,tko je koga vukao i pomagao,na kom su kuku spavali i tijela odmarali, neznam. Jer ja sam sa planinarima i svojim dragom obišao Svetu Geru i naš dom na Vodicama. Dvadeset devet ljudi svake vrste, snage, obujma i volje družilo se i bilo nam je lijepo. Mada sam malo noge ubio ali nisam odustao. I Sandrica je rekla  da bi voljela ali se porukom prijavila da je strgana poslije ferate negdje u Italiji da ne može poći. A ja sam obećao. Marti. Ona je ta koja može hoće želi vježba stalo joj je i zna. I grijeh bi bio da je nisam vodio i obećanje ispunio.U pet pokret. Već sam tu sa planinarima bio i gorskom se kraju divio . I ljetos sam Premužičku  tuda pregazio,sa svojim drugovima planinarima.. A kakve sam  lijepe uspomene ponio ,nije ovdje ni vrijeme ni mijesto .Elem, do Gospića autoputem,pa do kubusa cestom i mali dio dolje do odvojka za  Ravni dabar i navigacija zna, al kad je rekla desno, a pod nama provalija ,nije se više ta teta slušala ipostala je isključena . Kako kaže stara planinarska: kartu čitaj a seljaka pitaj, tako smo se mi spustili odmah dolje do stare škole, koja je sad planinarski dom Industrogradnje i tamo pitali stričeka gdje je planinska kuća Ana,gdje su nam frendovi prespaval. A on usred Like, čistim purgerskim ,daje upute da moramo curik. I poslušamo ga, pa kroz uklesane tunele dođemo ponovo dodole i nađemo si frendove. Rano smo došli i kava je na stolu. A uplaši me, kad sam ušao  mačketina napunjena ,u ormaru kraj ulaza,  koja kao da  mene vreba. Drago im je.Vole da smo došli .Ljepše je kad nas je više.  Doručkujemo a Ivana i Siniša prave raspored. Ko će s kim i kuda . Oni su bili, znaju i nama pokazuju. Ja sam par sa Sinišom. Marta i Danijela postaju Kapetanove kćeri,a u Velebit express idu za nama Ivčica  i Veljo. Mudro nema šta. Znao je Siniša što će sve biti kad mene dovuče na stjenu. Posprema se kuća. Prava lička, gdje ja glavom udaram u plafonske grede,zatvaraju se  škure  i plaćanje . 60 kn za noćenje i upotrebu kuhinje. Ložili su peć sinoć, jer Velebitu je jesen prije stigla.I ne čini mi se puno.Na pola puta iskrcaj. Rujičin kuk. S strane ceste gledam gdje ćemo penjat ali  nevidim. Oblačimo opremu, a sunce već debelo grije. Auti ostaju iza.Malo slikanja a iza zavoja u crvenom bratija . Gospićki GSS. Imaju vježbu,i dok prolazimo uz pozdrave ide  pitanje . Kud penjete, jer vježba je. Nismo u istom smjeru pa nastavljamo.. Nizbrdo,ne po cesti. Fala bogu nije sipar. Ulazak u smjer, dogovor ,Ivana uzima moj shel, jer izgorit ću u njemu a ona nosi ruksu. I Marta I Danijela imaju ruksake. I ja imam ruksak, samo ga ne mogu skinuti,i još mi je naprijed,Od nekih 12 kila previše. Prvi cug, ode Siniša a mene  ljubi  danas ova stjena. Ne opire mi se uopće. I nemam ni penjačice ali imam  pouzdanog vodiča pred sobom i sigurnog druga za sobom ,i nemam straha. Trema uvijek pomalo postoji,dali ćumoći, hoće li imati samnom problema ,ne zbog sebe nego zbog drugova.Al ide. Ide Ide . Savjet odozgo,kad zapnem zastanem . Kad ne mogu, vele mi kako mogu, A kad sjebem i ostane mi neki dio po čemu sam se popeo, ide moja Ivana i počisti, pa mi  donese do sidrišta. Gurtnu koplet .. A ostao mi je zadnji cug u glavi. Moram četveronoške, po položenom gladcu,i kad sam došao do Siniše kažem ...mijau i predem od sreće. Smije se . Al eto odmah zamnom Ivane i Velje . Ja sam najslabija karika u tom lancu. A do nas u kombinezonima idu s nosiljkama gore dolje crveni anđeli. I sa vrha sve djeluje kao da je ispeglano,a onda ih vidimo. Naše dvije djevojke. Odakle gledam ,za što se hvataju, neznam. GSS je na užetima.a Marta je na vršcima prstiju . Ona je mačka. Kako ide da ne vjeruješ. Slikam je mobitelom jer za mene to nije ni gledati.A za njom Danijela. Kraj sebe čujem Ivanu,to sam ja lani popela. Pa si mislim od kog su to čelika, te naše cure , tako tanke i mile. Bome  lijepe i sjajne a ubojite, kao i sablje što su nekad  bile.

.

Idemo do njih kad su popele gore , pa zajedno do dolje. A ono iznenađenje,malne da sam na krov kedija sletio odmah kad sam malo se spustio. E radosti,otvaram vrata pa vadim pivo . Hladno,u hladu je auto bio. I prolazi jedan plameni u crveno odjeveni. Nudim ga pivom. Pa kako  da ne, to je lička ljudina. A i rukavice po toj vrućini ima i ne skida . Vježba je kaže se. A pivo može jer je gotovo. Veljio neče više,dosta mu je i ovi se moji podjele pa odoše negdje dalje, još malo gore. A ja se uputim planinarskom markom na Agin kuk. I kroz prekrasan krajolik popnem se i pozdravim more. Viknem svojima dolje da znaju da sam gore,i naravnosliku s moba za pokazat nosim.. Trebalo mi je sat i deset da se popnem i vratim a moji su još na vrhu bili. Čekam abseil-om da se vrate. I silaze a tek jedan je. Kud bi planinari i drugovi stari  neg u birtiju i na more. Spust u Karlobag pa pravo u more. Nema se kupaći?Pih pa to su trice. Marta je skočila u majci i u tajcama u burom skorašnjom rashlađeno more. A Ivani kaže Siniša ,koji jedini gaće kupaće ima, ljepši i bolji  ti je taj komplet od kupaćeg kog si nosila. More.bistro prohladno krasno pjenušavo naše. Volim ga.Pogotovo kad se spustim s planina.  A birtija tik do mora. Prokušana,u njoj se več moja guza odmarala i pojela i popila. Naručujemo ribice krumpiriće sok i pivo .kavu. Pa udri ćakule. Ko je kako i koliko i što bi htio. I red po red plaćanje oblačenje do auta povratak i kući odlazak. Ja i Marta .Al se uzbunila kad sam rekao ne ona bu vozila, Još jedno skupljanje na odmorištu  autoputa Janjče .Kava , i poneka šala.  Marta se prebacuje na zadnji zic kedija . Pa spava do kuće,  a avantura je ova gotova.