nemir

Ako ikad pomisliš da si našao mir, zabludi toj nikad ne vjeruj. U svakom jutru što sviće i danom što protiče nemir vreba na tebe. svako veče koje noć najavljuje i ona dok se do zore prelije nikad mirna nije. Nije nemir u njima ,nemir je u nama. U meni mojim željama ,mojim strepnjama,mojim čekanjima. Tek što poneko ispuni se novi nemir iz njega izvire. Iz srca iz duše iz čežnje. Leći i pustiti se nikad ne probuditi se, u  miru počinuti ni toga neće biti. Jer nije moja duša sama, nije ničija. Uvjek je netko zavezan njenim sjenama, nevidljivim konopima htijenja. Ostavi komad u drugoj tog istog nemira. Možda je to Samo moja utvara i još jedno od vlastitih umišljaja. Dali je ljubav ili taština. Veličati sebe sama i pripisat si i što nije istina. Zaslugu koja nije smišljena, ili je ali sprovedena neće dati vječnoga učinka. Svaka izblijedi slika. Kakav muzej ili hram treba da ostane dovjeka. Sve se mijenja i to što isto čini se nije. Promjenilo se kroz vrijeme. Polagano i neprimjetno. Promjenili su je čuvari što su za nju zaduženi. Svojim pogledom,svojim divljenjem, svojim nemarom. Isto je sve ali isto ostati neće. Samo je nemir vječan što luta vremenom i dušom. Mojom ili nečijom kojega sam izazvao. Mir mi nije zadan,i ja sam nemiran.  Tek kadkad zastanem da novi nemir izazovem. Zašto u mjestu zaustavljen  nemirom čovjek je preplavljen. Dok život teče ni nemira nestat neće