vrelina

 Užario je kamena taj žar sa neba. Užareni kamen žari nam tijela.  More žara ne mari, tijela hoće hladi. Ne pomažu tome dodiri potajni, sakriveni. Kap na koži samo ga draži. Ni hlad borova ni mir popodneva vrelini nemogu ništa. Vatra ljeta rasplamsala. Nije romantika kad ona sijeva. Sa njenih bokova ,vrelih bedara, dojke nabubrene usnama. Sjeva ruka gdje iskra udara. Obrazi joj plamte, oči gore, tijelo vatra uspaljuje. Nije romantika u vrelini ljeta. Nema za nju  mjesta. Strast nam razgara užežena kugla s neba. Neda mira ,sama odjeću skida. Pogled nemiran luta gdje je koža  gola .  Ruka liježe kud netreba. Taknuti milinu svemira. Odakle se život rađa. Bit će mira,  bit će  romantika. Bit će, nakon uzdaha.  Bit će, nakon vrha . Bit će poslije krika. Bit će smiraja. Ali neće biti sada . Sada vatra.